Nakon duge i teške bolesti u noći 26. studenoga 2012. u dubrovačkoj Općoj bolnici preminuo je uvaženi profesor emeritus dr. sc. Josip Lovrić.
Komemoracija za profesora Lovrića održat će se u četvrtak, 29. studenoga 2012., u Kazalištu Marina Držića u 11 sati. O terminu sprovoda javnost će biti naknadno obaviještena.
Josip Lovrić rođen je u Dubrovniku 1928. godine. Godine 1946. završio je klasičnu gimnaziju u Dubrovniku, a paralelno je pohađao i glazbenu školu (klavir i kontrabas) te bio članom Dubrovačkog orkestra. Diplomirao je na Brodograđevnom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1952. godine. Od 1952. do 1953. radio je kao referent u Generalnoj direkciji pomorskih brodogradilišta, Rijeka.
Bio je šef pogona u brodogradilištu „Viktor Lenac“, Rijeka, od 1954. do polovice 1956. Drugu polovicu iste godine proveo je kao strojar na prekooceanskom trgovačkom brodu radi stjecanja iskustva o iskorištavanju broda. Od 1957. do 1970. bio je vještak (surveyor) Međunarodnog registra brodova „Bureau Veritas“, Paris, sa sjedištem u Rijeci. U istom svojstvu proveo je 1958. u Francuskoj radi stjecanja iskustva u odobravanju građevisnkim nacrta brodova. Specijalizirao se za kvarove brodskih sustava i brodske havarije te postao stručnjak u vještačenju na tom području.
Od 1971. do polovice 1987. bio je tehnički direktor brodarske kompanije „Atlantska plovidba“ u Dubrovniku, gdje se posebno angažirao na terotehnološkom pristupu u održavanju i osnivanju broda, kao i na modernizaciji obrazovanja kadrova u pomorstvu, istražujući optimalnu organizaciju rada na brodovima suvremene tehnologije. Iz tog razdoblja datira (1978.) i njegov referat „Suvremena brodska tehnologija i novi profili pomorskih kadrova“, koji je izazvao žučnu polemiku na radiju i u novinama (Večernji list, Slobodna Dalmacija i Dubrovački vjesnik), a koja je trajala pola godine u 16 novinskih replika. Kroz to vrijeme bio je i predavač na Višoj pomorskoj školi u Dubrovniku.
Od samog početka svoje inženjerske karijere bavio se istraživačkim radom i teorijskim problemima, provjeravajući ih na vlastitim praktičkim iskustvima (prve radove objavio je 1953.). Godine 1980. doktorirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu iz područja brodogradnje i počeo predavati na poslijediplomskom studiju tog fakulteta. Postupno napreduje u znanstvenom i nastavnom zvanju te je 1986. izabran za znanstvenog savjetnika i redovitog sveučilišnog profesora. Objavio je 18 vrlo opsežnih stručnih radova i veći broj manjih, te 21 znanstveni rad, kao i izvjestan broj eseja vezanih uz problematiku života i rada pomoraca na brodu i kopnu.
Godine 1987. izabran je za dekana Pomorskog fakulteta u Dubrovniku te se posvećuje u potpunosti sveučilišnom radu i karijeri. Godine 1990. izabran je za rektora Sveučilišta u Splitu, koju je funkciju obnašao do kraja 1992. Nakon toga ponovno je izabran za dekana Pomorskog fakulteta u Dubrovniku 1993. s mandatom do 3. siječnja 1997., kada je imenovan rektorom Veleučilišta u Dubrovniku. Od 1982. do 1986. bio je prvim pročelnikom Sekcije za brodarstvo „Znanstvenog savjeta za pomorstvo“ JAZU-a, a zatim (HAZU) bio je njen redoviti član.
Od 1987. do smrti član je Matičnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavna zvanja iz područja brodogradnje, strojarstva i tehnologije prometa. U veljači 2005. godine bio je izabran za predsjednika Savjeta Sveučilišta u Dubrovniku. Bio je član i osnivač Hrvatske akademije tehničkih znanosti, Zagreb, i njezin član emeritus. Bio je član i francuske Academie Europeenne, Paris.
Od 1979. do smrti bio je glavni urednik časopisa „Naše more“ , jedinog znanstvenog pomorskog časopisa u Hrvatskoj. Bio je voditelj znanstveno-istraživačkog projekta „Balastne vode“ na Veleučilištu i Sveučilištu u Dubrovniku. Od 1971. član je upravnog tijela „Društva prijatelja dubrovačke starine“.
Uz stručni, znanstveni i pedagoški rad bavio se i književnim radom. Pisao je pod pseudonimom Jozo Lovrić Jadrijev. Objavljivao je u književnim tjednicima i časopisima. Djela su mu izvođena u kazalištu, na radiju i na televiziji. Nije bio član društva književnika. Uz hrvatski govorio je i francuski, engleski i talijanski jezik.