Povjesničar umjetnosti Antun Baće je u monografiji ‘Arhitektura Dubrovnika između dva rata’ raskrstio predrasude o velikom gubitku vrijednosti arhitekture u razdoblju nakon Dubrovačke Republike te je obradio i pokazao oko 600 građevina u razdoblju između dva rata.
Ova monografija predstavljena je u četvrtak navečer u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a o njoj su govorili Silva Dopadić Kiš u ime izdavača knjige, urednica monografije Katarina Horvat Levaj, povjesničar umjetnosti Ivan Viđen, autor Antun Baće i arhitektica Tamara Bjažin Klarin.
Silva Dopadić Kiš u svome izlaganju je spomenula da je malo koje stoljeće doživjelo ovoliki napredak kao 20., što je nagnalo njihovu biblioteku da prigrle ovu temu i autora u kojoj već imaju desetak izdanih djela.
– Ovu knjigu o arhitekturi Dubrovnika predstavljamo upravo u jednoj od građevina koja pripada tom razdoblju – izjavila je Dopadić Kiš.
Urednica monografije Katarina Horvat Levaj iznijela je ukratko povijesnu kronologiju arhitekture u knjizi i uz to objasnila kada su se dogodile najvažnije prekretnice hrvatske arhitekture. Riječ je o dva velika potresa iz 1667. i 1979. godine. Nakon toga dotaknula se života autora i načina na koji je obradio i tumačio ovu temu.
– Sada u ovoj knjizi gotovo o svakoj kući možemo naći potrebne podatke – kazala je Horvat Levaj.
Arhitektica Tamara Bjažin Klarin bila je spriječena doći na predstavljanje pa se pročitao njezin osvrt u kojem je objasnila kako je Baće provodio svoje istraživanje i kako je došao do podataka u ovome značajnom djelu.
– Arhitektura u razdoblju između dva svjetska rata znanstvena je tema koju se u kontinuitetu istražuje od 70-ih godina – zapisala je u tekstu Bjažin Klarin.
Povjesničar umjetnosti Ivan Viđen iznio je nekoliko detalja o knjizi istaknuvši kako je riječ o djelu s oko 600 stranica s mnoštvom novih uvida i ljudi kroz povijest arhitekture u Dubrovniku. Knjiga ima devet cjelina koje je Viđen nabrojio i ukratko sa svakom cjelinom upoznao prisutnu publiku. Posebno se osvrnuo na 6. cjelinu koja ima devet podcjelina gdje se nalazi većina imena arhitekata i povjesničara kroz povijest između dva rata među kojima su Ivo Ćurlica, Ivan Meštrović, Kosta Strajnić, Jozo Dražić, Budimir Pernar te mnoštvo drugih. Potom se osvrnuo na pojam tradicije i što ona znači u arhitekturi.
– Baština je živa, može rasti, može se održavati i može nestajati. Takav nekakav živi organizam – rekao je Viđen.
Autor Antun Baće zahvalio se svima koji su mu pomogli u izradi knjige te je kratko objasnio što se nalazi na njenoj naslovnici. Riječ je o svima poznatoj Villi Regenhart u Sv. Jakovu koja je djelo čuvenog Heinricha Lauterbacha. Naime, ovo arhitektonsko djelo karakterizira korištenje tradicionalnih materijala te stapanje iskustva dubrovačke ladanjske arhitekture s modernom arhitekturom, u ovom slučaju s ostatkom njemačkog ekspresionizma.
– Cilj rada bio je steći što cjelovitiji uvid u korpus arhitekture međuratnog razdoblja u Dubrovniku i njegovoj užoj okolici (od Cavtata na istoku, do Trstenog na zapadu, uključujući i Elafitske otoke), utvrditi opće karakteristike izgradnje i urbanog razvoja te ih postaviti u širi društveni kontekst vremena. Obrađena su najznačajnija ostvarenja i nerealizirani projekti te se pokušao ocijeniti njihov značaj u kontekstu hrvatske arhitekture 20. stoljeća. Preispitale su se pojedine atribucije i datacije, donijele nove, što je pridonijelo poznavanju opusa pojedinih arhitekata i graditelja, od kojih su neki do sada bili slabo poznati ili potpuno zaboravljeni – naveo je Baće te za kraj dodao: ‘Nadam se da ćete čitati knjigu. Neću reći pročitati jer teksta ima jako puno, ali nadam se da će svima koji se bave Dubrovnikom, arhitekturom i urbanizmom pomoći’.