Dvor na Lopudu je zapravo jedini stvar koja će ići kao podmazana jer je gospar Ivo Felner za to osigurao sredstva – objašnjava za DuList Renata Andjus, predsjednica Društva prijatelja dubrovačke starine. Ukupno tek druga žena koja se našla na čelu ovog građanskog udruženja na tom mjestu nasljedila je višeputnog ‘prvog čovjeka’ DPDS-a Nika Kapetanića kojemu je pak povjerena uloga njenog zamjenika. Andjus, koja je kao restauratorica metala do svog umirovljenja radila 43 godine u Dubrovačkim muzejima, iznijela nam je ‘grubi’ plan aktivnosti Društva na čije djelovanje se, očekivano, odrazila sveprisutna kriza uzrokovana epidemijom COVID-19.
Što je s Imperialom?
—Imamo svoje programe, kao i muzeji. No, različite su proporcije i obujam sredstava. Nastavit ćemo s onim za što imamo novaca. Ako se situacija ne popravi, morat ćemo dignuti kredit. Moramo osigurati plaće ljudima koji su zaposleni. Bilo bi vrlo nezgodno kad bismo im dali otkaz. Od projekata mogu reći da ćemo sigurno dovršiti jarak u Stonu i okućnicu Kneževog dvora u Pridvorju. Za ostalo ćemo se dogovoriti. S Gradom Dubrovnikom ćemo ispoštovati ugovor – 60 posto zarade ide njima, a 40 nama, s tim da su svi troškovi i PDV na Društvu – poručila je Renata Andjus. Za ostalo se Gradu u ovom trenutku ne mogu staviti na raspolaganje. Sve, naglašava, ovisi o dotoku novca. O obnovi tvrđave Imperial mnogi je pitaju. Naime, DPDS se još 2015. odlučio na to, ali, kako nam tumači, tada nisu postojali uvjeti za realizaciju. Iz ove pozicije može potvrditi da će do nje doći, ali upitno je kada. Briga za starine unutar Društva od njegovog osnutka, uvjerava, provodila se uvijek jednakim intezitetom. Ranije su imali manje novca. Ipak, razlika je što sada u rukama imaju opsežnije projekte. Nužno je privesti kraju radove na Prevlaci, na Kneževom dvoru u Orebiću te napraviti planirani otkup Sotnice na Mljetu koja je bila u funkciji palače tamošnjeg kneza.
Projekte treba privesti kraju
—Prijedlozi postoje, ići ćemo naprijed, no možda ne onakvom brzinom kao do sada – tvrdi Andjus. Njeno zanimanje u ulozi koju je pruzela predstavlja olakotnu okolnost iako će skromno reći kako je ‘prva među jednakima’. U Malom vijeću sjede ljudi različitih profesija – pravnici, inženjeri, glazbenici… Svi na svoj način pridonose, komentira. Kontakti su od velike koristi, izmjenjuju se iskustva i mišljenja te se problematici pristupa sa stavom viribus unitis (lat. ujedinjenje snage). Članica DPDS-a još je od 1984. kad je imala priliku upoznati gospođu Smiljku Kačić, svojedobno tajnicu Luke Beretića i suosnivačicu Društva.
—Surađivala sam i s njegovom kćeri – Dubravkom Beretić. Doduše, u razdoblju kad smo nas dvije bile u tijesnom kontaktu više nije bila članica jer je živjela na relaciji Dubrovnik-Zagreb, ali je i dalje o svemu vodila računa – ističe Andjus koja se pod medijskom lupom radije izbjegavala naći. Kako nam priča, svoje zanimanje stekla je u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt gdje je dovršila obuku za restauratora metala te je znanje usavršila u Firenzi. Tamo je, među ostalim, učila od čuvenog Giovannija Morigija. Za restauraciju kaže da je kao medicina. Ona stalno ide naprijed i morate ići u korak s vremenom.
Obnova kao medicina
—Svaki umjetnički predmet je kao pacijent. Oni redovito imaju drukčiju dijagnozu i terapiju. Ne možete na isti način sve riješiti. Kroz ruke mi ih je prošlo mnogo. Nisu oni bili nužno iz fundusa Dubrovačkih muzeja. Radila sam s gospođom Karlom Gagro i ing. arh. Ivanom Prtenjakom u Dominikanskom i Franjevačkom samostanu sa sasvim drugim materijalima. To su sve izazovi. Na kraju su vam predmeti kao djeca jer ih nastavite pratiti – govori nam Renata Andjus. To je, dodaje, zapravo naljepši dio posla restauratora. Cijeli vijek tako je provela na jednom radnom mjestu. Obavljala je sve poslove restauracije vezane uz metal. No, muzejski restaurator kod nas mora opsluživati Pomorski, Kulturno-povijesni, Arheloški i Etnografski muzej pa je ostali zadatci nisu zaobišli. Kad je tek došla, prisjeća se, nisu raspolagali niti s jednim uređajem. Danas je pak tu ultrazvuk, sonde, aparat za pjeskarenje itd. Nabavili su ih tijekom posljednjih desetak godina. Prisjeća se angdote kad je polagala državni ispit. Dobila je knjigu koje uopće nije bilo kod nas. U njoj je čitala o novim smolama koje su se u svijetu već upotrebljavale. ‘To je nama tada bilo jako daleko’, kaže. Novim načinom življenja informiranje je postalo lakše. Primjer kojeg nam je navela to najbolje ocrtava.
Velika odgovornost
—Radila sam na šest okretnih-pokretnih topova tzv. swivel guns koji su bila na palubama brodova. Služili su kao bukači i za ubijanje žive sile dok se ne bi pripremilo ostalo oružje. Sve te perdjere nađene su na dnu mora i bile su bez nosača. Kad sam se prvi put s njim susrela bila sam jako impresionirana, ali nisam znala kako funkcioniraju. Sin mi je predložio da pogledam film ‘Gospodar i ratnik’. Tad sam shvatila da su morale imati nosače koje smo naknadno napravili – objašnjava predsjednica Društva prijatelja dubrovačke starine. Trenutku kada su one postali izložbeni primjerci, međutim, prethodovao je mukotrpan proces. Njega su pratili i strahovi jer, kako tumači Renata Andjus, naći se pred umjetničkim djelom velika je odgovornost. Koliko god je zadovoljstva, postoje trenuci bojazni. Prvu samostalnu izložbu Željezne kase iz fundusa Kneževa dvora tako je ostvarila 2005. Spomenute predmete proučavala je podosta vremena. Uglavnom riječ je o tzv. armadama. Najstarijim pronađenim primjercima koje su mogle biti veličine do nekoliko inča ili stopa. Ime duguju podatku da ih je nosilo brodovlje Neuništive armade. U Kneževom dvoru sačuvano ih je pet, prema njenom zaključku, talijanske i njemačke provenijencije.
Gubi se kontrola
—Otkrila sam kako je takav tip kasa nastao u Nurembergu koji je u renesansi bio riznica zanta. Armade imaju 12 zasuna i jedan ključ. Svaka država je imala drukčiju masku koja ih je pokrivala. Primjerice, kasa francuskog kardinala Richelieu je na sebi imala oslikan pejsaž, a talijanske zmije. Tu sam shvatila da iako metal nije živi materijal, čovjek mu je ulio dušu – oduševljeno iznosi Andjus. Zanimljivo je kako se kasama nisu isključivo koristili na moru, već su one bile prisutne i u kućanstvima za potrebe trgovine. Tome u prilog ide činjenica kako su u jednom dijelu kase bili zekini, a u drugom roba. Mada je umirovljena, strast za vraćanje u život zaboravljenih stvari, Andjus nije napustila. Na njenom radnom mjestu naslijedila ju je Stela Pendo za koji će reći da je krasna žena koju ne mogu mimoići dobri rezultati. Posjeduje, priča njena prethodnica, odličnu kvalitetu – ne srami se pitati. ‘Sramota je pogriješiti’, naglašava. A upravo na vizurama Dubrovniku zbivaju se česte i nepopravljive pogreške. Kad prolazi gradom često, priča, zatvori oči jer bi joj inače došlo slabo. U Italiji, ističe, manji gradovi nemaju uopće konzervatorske urede, a sve najbolje funkcionira. Valjda jer je njihova država uređena, sliježe ramenima.
—Ljudi su pokvarljiva roba. Razlika je što stručnjaci tamo itekako vode računa o svojoj profesiji pa arhitekt neće predložiti investitoru da sagradi kuću u povijesnoj jezgri. Dubrovnik je dobro sačuvan i mogao bi biti gori. Nužno je djecu educirati, ne samo o spomenicima već o kulturi ponašanja općenito. Na taj način izgradili bi stav i poštovanje. Kad bi imali odgovorne ljude ovo se ne bi događalo. Važno je znati dokle se može ići. GUP-ovi i PUP-ovi su k’o parango. Teško je shvatiti što se tu dogodilo. Gradonačelnik često govori kako grad treba imati mjeru pa kad je već želi, neka je provede do kraja – zaključuje naš razgovor nova predsjednica DPDS-a Renata Andjus.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 17. lipnja 2020.