Prije mjesec dana je bio u domu za starije na Pilama i ni po čemu se nije činilo da će nas uskoro napustiti. Dva puta smo ga posjetili u domu i imali čast podružiti se s njime u jednosatnim razgovorima. Tijekom tih razgovora prisjetili smo se svih njegovih kazališnih poduhvata, i tada nam je djelovao kao da nije napustio scenu. Sve je u njemu bilo još toliko živo i stvarno, kao da će već sutra planirati i režirati neku novu predstavu.
Cijeli razgovor s Joškom Juvančićem, velikom Jupom, donosimo u cijelosti.
Niste se daleko pomakli iz Pila!? – bio je moj prvi komentar pri susretu s gosparom Joškom Juvančićem. Priznajem, smišljala sam kako ‘probiti led’, jer ispred mene je stajao veliki Jupa, a bila sam još uvijek i pod dojmom naputka kojeg sam dobila ako mu pitanja budu zamorna ili nezanimljiva, mogli bismo završiti vrlo brzo. Čekala sam na reakciju. I dobila osmijeh! Gospar Juvančić posljednjih mjeseci zamijenio je svoj dom u Pilama onim za starije na Pilama, a zadnji je intervju dao prije šest godina. Iako je zagazio u 85. godište, ponešto i smršavio te se oslanja o štap, njegove misli su lucidne i britke, a najviše o čemu voli govoriti je o predstavama, teatru i Igrama. Na početku će naći samo riječi hvale za svoj novi dom i ravnateljicu Marinu Sambrailo. Dobro se svi brinu o njemu, paze ga i maze, čuje se s obitelji svaki dan, ispričao nam je, a onda zastao za vidjeti kojim će smjerom krenuti naš daljnji razgovor. Pitala sam ga o Pilama, igri na karata. Ovdje nemam baš društvo za zabacit’ tresete ili skopa, a nekako mi i ne prema, rekao je, jer nemam pravog protivnika. I baš nedugo nakon što je to izgovorio, uslijedio je poziv. Njegov kolega domaš došao ga je obavijestiti kako im fali četvrti. I dogovor je pao. U tri ure se igra treseta. Kroz razgovor smo proletjeli preko Pila, života u Gradu, i ta pitanja kao da mu nisu bila pretjerano zanimljiva. Čekao je ona prava… Tek površno dotakli smo se njegovog djetinjstva i odlaska u Zagreb. Već sa 17 godina je maturirao.
U školu s pet godina
—Majka mi je bila učiteljica i kako nije znala što će sa mnom jer me nije imala kome ostavljat’ upisala me je već s pet godina u školu i tako je riješila pitanje tko će me čuvati. Najprije je bila u službi u Imotskoj krajini pa onda u Župi dubrovačkoj. Ja sam išao u školu s majkom u Mandaljenu, dizali bi se u šesura – priča nam gospar Joško. Sa sedamnaest godina je maturirao. Bio je među najmlađim maturantima i studentima tako da su mu morali, da bi uopće mogao nastaviti školovanje, izmijeniti godinu rođenja. Umjesto ‘36., u papirima za upis na fakultet naveli su 1935. godinu. Kao gimnazijalac se bavio radioamaterstvom pa je logičan smjer bio upisati Elektrotehniku u Zagrebu. No, tamo se zadržao samo jedan semestar.
—Nije me to nešto posebno više zanimalo, tako da sam drugi semestar već bio na Filozofskom fakultetu i samo sam nastavio studij, nisam izgubio tu godinu. Čim sam apsolvirao književnost i jezik upisao sam Režiju na Akademiji za dramske umjetnosti – ispričao je gospar Joško. Režija je, tada, trajala dvije godine, a upisati je mogao tek s diplomom.
VOLIO SAM JAKO GRADAC. TAMO IMAŠ JAKO PUNO IZBORA. IMAŠ ONAJ DIO ŠUME S BAZENOM KAD SE OKRENEŠ PREMA DANČAMA, ONDA JE GORE, GDJE JE PRIJE BIO ZOOLOŠKI VRT, LIJEPI KOMAD PROSTORA. GRADAC JE PREDIVAN PROSTOR. JA SAM I PILAR PA JE MENI, JOŠ OD DJETINJSTVA TAJ PROSTOR DRAG
—Na Režiji je bilo krasno, bila je odlična ekipa. Imao sam iznimne profesore Branka Gavellu, Ranka Marinkovića i Nikolu Batušića. Još kao student režije imao sam priliku lagano ulaziti u kazalište i biti u tom svijetu. Gospar Juvančić se prisjetio kako je uopće odabrao režiju i odakle je nastala ljubav prema kazalištu:
—Uvijek sam volio kazalište. Još kao mladić statirao sam na Ljetnim igrama i čini mi se da sam već tada bio predodređen da se cijeli život bavim kazalištem. Za vrijeme studiranja postao sam Gavellin asistent, odgovarao sam mu, a i meni je to značilo jer sam od njega jako puno naučio o režiji, kazalištu, glumcima i o životu uopće – prisjeća se Jupa svog mentora. Uslijedilo je i vrijeme kad se osamostalio i krenuo s režiranjem svojih predstava.
—Kako je čitava situacija u kazalištu išla nekim svojim, novim smjerom, onda sam se naravno i ja morao na neki način odrediti. Ne protiv, nego drukčije. Gavella je uglavnom predstave birao po literaturi, a ja sam to radio po glumcima, po ansamblu. Tako sam birao repertoar. Slijedio sam europske trendove u kazalištu i birao komade po onome što jedan glumac ili ansambl može najbolje iznijeti. Jako puno sam se bavio kazališnom pedagogijom što je omogućavalo teatrima i Ljetnim igrama da budu u trendu i sa svježim idejama. A stvarao je avangardu, iako će danas jednostavno reći da je to normalno jer je radio s mladim ljudima.
Joško s ocem Androm i s majkom Lucijom
Potraga za novim prostorima
—To me je intrigiralo. Osjećao sam se korisnim i da u suradnji s mladima mogu značajno puno toga napraviti. Pratio sam što se događa u europskom kazalištu i što se u kazalištu događa uopće. To me je privlačilo, ali i bilo dovoljan motiv za napraviti iskorak. Čim si napravio taj iskorak onda vidiš da se tako možeš bolje izraziti nego na način kako su prije tebe radili. Uvijek sam pazio da iznesem neku novu ideju, a ne kako su drugi radili – prisjetit će se Jupa. I to je publika cijenila. Nikad nije imao strah od publike, niti od kritike.
–Koliko god dubrovačka publika izgledala jako stroga, ona mi je bila naklonjena jer je bila željna nečeg novog. Sviđalo joj se kad izmislim novi prostor za igranje. Grad ima svoju specifičnost, ima predivne prostore na otvorenom i sam je stvorio jedan svoj neponovljivi kazališni stil. U Gradu, u svakom kantunu možeš napraviti predstavu. I ona uvijek bude zanimljiva, uvijek bude živa i uvijek ima svoju publiku. Čak su i djeca u jednom trenutku znala izlaziti na ulice i stvarati svoje predstave, imitirati nas s Igara. Ja sam volio u Gradu tražiti, sam za sebe, ali i kasnije kad sam preuzeo u Igrama odgovornost umjetničkog ravnatelja dramskog programa, prostore i za druge redatelje koji bi dolazili u Grad postavljati predstave. Vodio bih ih na sva mjesta za koje sam mislio da se na njima mogu odigrati njihovi tekstovi. Neki tekst vrijedi samo na tom mjestu, a Dubrovnik je pun takvih prostora. Redatelji koji bi došli u Dubrovnik uživali bi baš u tom izazovu da je cijeli grad pozornica. To bi ih inspiriralo. I tako smo stvarali kazalište i Igre – ne samo za nas, već i za Europu – priča gospar Joško, iz čega se jednostavno nametnulo pitanje – ima li on svoje omiljeno mjesto?
—Volio sam jako Gradac. Tamo imaš jako puno izbora. Imaš onaj dio šume s bazenom kad se okreneš prema Dančama, onda je gore, gdje je prije bio zoološki vrt, lijepi komad prostora. Gradac je predivan prostor. Ja sam i Pilar pa je meni, još od djetinjstva taj prostor drag jer smo se gore išli igrati i ostao mi je pri srcu. A unutar zidina, ipak mu je bilo nešto teže izdvojiti onaj, samo jedan, jer priča – igralo na Placi i na Puiškoj placi i malo oko Jezuita, unutar tvrđava, na Lovrjencu, u Bokaru, na Revelinu, ispod Minčete.
Kamen koji obvezuje
A na pitanje je li prihvaćao prijedloge glumaca i jesu li oni mogli na nešto utjecati, bio je odrješit:
—Ovako, kad bismo počeli raditi neku predstavu onda se znalo tko što radi i tko je za što odgovoran. Dok bi se stvarala atmosfera oko toga što ćemo na ljeto, onda je dosta njih sudjelovalo. Mnogi glumci su voljeli doći u Dubrovnik pa bi u neformalnim razgovorima iznosili svoje ideje. Ali kad bi stali na daske, onda… Oni bi već imali dovoljno svojih briga da više nisu mogli misliti na ništa drugo osim da iznesu ulogu što je bolje. Predstave na Igrama, znali su to, se gledaju s velikom pozornošću. Uostalom i sve oko njih, i taj kamen ih je obvezivao. Kad staviš ruku na kamen Lovrjenca, recimo u predstavi Hamlet, onda je njihova rečenica morala biti iskrena. To izgovoreno ne smije biti virtualno – ispričao je gospar Juvančić, koji je 1994. na Lovrjenac popeo Gorana Višnjića s ulogom Hamleta.
ZNAO SAM DA SVE ŠTO SE STVARA NA LOVRJENCU IMA SVOJU LJEPOTU I KVALITETU TAKO DA BI SE I NAŠI STVARALAČKI NEDOSTACI MANJE VIDJELI ILI SE UOPĆE NE BI VIDJELI
—Goran je jedan vrlo zgodan i nadaren glumac. Uloga Hamleta za svakog mladog glumca je izazov. To je tako slojevita uloga da koliko god je istražuješ uvijek ćeš naći nešto novo. I redatelj voli to da ima glumca koji istražuje i propitkuje tu ulogu. Lovrjenac je tako jedan zahtjevan i zahvalan prostor – priča Jupa koji je imao poseban odnos prema Lovrjencu i ‘Hamletu’. Nije ga opterećivao ili mu stvarao strah, već naglasit će, stavljao je pred njega obavezu i pružao mu zadovoljstvo.
—Znao sam što se god stvara ili rađa gore, sve ima svoju ljepotu i kvalitetu tako da bi se i naši stvaralački nedostaci manje vidjeli ili se ne bi uopće vidjeli. Taj ambijent s neponovljivom ljepotom stvarao je dojam začaranosti pa se činilo čim dođe publika i kad se napuni gledalište, već je odrađeno dvije trećine predstave. Publika samo čeka vidjeti kako će Hamlet odigrati svoju ulogu.
Istinitost koja djeluje na publiku
Po glumcima i ansamblu je birao djela, ali isto je tako znao što kojoj publici treba ponuditi.
—Sve je ovisilo gdje sam radio i s kim. Na Ljetnim igrama je bila jedna priča, u dubrovačkom kazalištu druga pa opet u Zagrebu nešto sasvim drugo, u Gavelli, u HNK. Svako kazalište ima neku svoju publiku i ovisno o tome se mijenjao moj pristup tom određenom komadu. Kad bih počeo raditi na predstavi, više manje bih znao cijelu koncepciju koja je povezana s prostorom. Sasvim je drukčije raditi predstavu koja će se izvoditi u kazalištu na daskama, od onoga igrati je na Igrama u Gradu. Taj zadani prostor od početka definira predstavu. Meni bi ujedno pružao čvrstoću i oslonac da to dobro realiziram. Dok bi se u kazalištu morao prilagoditi jednom umjetnom prostoru. Ogromna je razlika za glumca i redatelja kad primjerice, na Lovrjencu, takne zid i kaže: Biti ili ne biti ili kad to glumac govori u kazalištu. Glumac to izgovara na Lovrjencu iznad bunara, nasloni se na njega. Ta istinitost tog bunara već djeluje na publiku, provocira tad i njegovu istinu, a onda se pojavi netko gore na terasi. To mora dojmiti. U kazalištu pristaješ na jednu novu igru ispred kartonskog kaširanog bunara. No ipak, Jupa nije bježao od kazališta. Samo u Gavelli gotovo tri stotine puta su odigrane ‘Ribarske svađe’.
—Ribarske svađe su tekst, koliko god djeluje da bi trebo biti igran na otvorenom, toliko je podatan za daske. Goldoni je stvaratelj jednog svog svijeta, gotovo remek djela koje se može odigrati i u zatvorenom prostoru i ne treba autentičnost prostora da bi bilo dobro. U Ribarskim svađama su, naravno, tako dobre i uloge. Tamo nema uloge koja nije lijepa i zahtjevna i zato su vrlo podatne za kazalište – iznio je. U svojoj dugoj redateljskoj karijeri postavio je 150 predstava. A može li se pričati o nekoj najdražoj predstavi u njegovom raznolikom kazališnom opusu? Možda ‘Dundo’ ili ‘Trilogija’, ‘Skup’, ‘Osman’, ‘Plakir’, ‘Grižula’, ‘San Ivanjske noći’, ili ‘Dubrovački skerac’ s kojim je krenuo, ili možda Tollerov ‘Hinkemann’, Ghelderodeove ‘Škole za lude’ i ‘Escuriala’ ili Goldonijev ‘Veliki smiješni rat’. Postoji li neka koja je prva, ili ljestvica? Gospar Juvančić jednostavno tako ne sagledava svoj rad. Nije ni dok je radio pa tako ni danas.
—To su sve moja djeca koja su izašla iz fantazije bez obzira hoće li ih poslije publika voljeti. Uostalom, da sam ipak neku isticao, loše bi djelovalo na ansambl i krenulo bi s propitkivanjima zašto hvalim ovu ili onu predstavu. Nikad se nisam usudio neku predstavu stavit iznad druge, karakterizirati je u sebe, a još manje u javnosti. Publika je Jupu voljela, posebno ona dubrovačka, a kritika? Na pitanje kako je podnosio kritiku, u svom stilu odgovara:
—Nezamislivo je kazalište bez kritike. S kritikom nisam imao neke posebne probleme. Uvijek sam smatrao da kritika, ako je kvalitetna, samo poboljšava atmosferu u čitavom korpusu stvaranja. U Dubrovniku je čak bilo situacija da bi inozemna kritika, kad bi upoznali Ljetne igre i Grad kao scenu, vrlo povoljno pisala o nama. Nakon toga bi se, naravno, i domaća, koja bi bila sklonija kritizirati, malo suzdržala. Svaka predstava ima svoje prednosti, a i neke nedostatke, sve je to normalno, pa i kritika – reći će gospar Juvančić. Zanimljiv je podatak, a danas mnogima i nezamisliv kako Jupa, u svojih 50 godina provedenih na kazališnim daskama, nikad u životu nije bio na godišnjem odmoru. On će to rastumačiti vrlo jednostavno jer je njegov kazališni život stalno bio između zagrebačkog teatra i dubrovačkih Igara.
Joško i Višnja s cijelom obitelji u Zagrebu – s lijeva na desno stoje: unuk Jakov, unuk Mattia, zet Cristian, kćer Mirna i sin Hrvoje, a sjede s lijeva na desno: Višnja, Joško i unuk Andrija
—Kao Akademijin profesor u Zagrebu pripremao bih neke projekte, a onda bih to preko ljeta prebacio u Dubrovnik. Bila bi to odlična vježba za studente, a dobro je dolazilo i Ljetnim igrama jer su već s vrlo malo troškova imali predstave – govori. A predavao je ne samo u Zagrebu, već i u Rijeci, Osijeku, Split, Varaždinu. Gdje god bi ga pozvali.
—Akademija je imala dogovore da držimo seminare i da vodimo kazališnu grupu pa smo zapravo bili po cijeloj Hrvatskoj. U isto vrijeme bi uz seminare postavljali i predstavu. Kad bi me zvali negdje uvijek su računali na dvostruku korist. Održavam seminare i usput u kazalištu režiram, tako da sam kazalištima uštedio dnevnice koje mi je plaćala Akademija.
Svijet izvan teatra
A kakav je bio svijet izvan kazališta. U Jupinom slučaju sve se opet vrtjelo oko njega.
—Uvijek su postojala mjesta oko kazališta i u blizini kazališta gdje se umjetnici vole družiti, popit’ kavu i popričati o predstavi. To je sastavni dio rada. Tamo su iskreniji, ne sluša ih nitko, niti iz uprave niti iz politike. To su ti razgovori koji upotpunjuju konkretni rad oko predstave. Tamo oko Puiške place, u onom jednom dućanu, ili na Placi, sve su to bila mjesta sastavni dio stvaralaštva – priča Jupa. Osim što je bio dugogodišnji profesor glume na Akademiji, umjetnički direktor, a kasnije i umjetnički ravnatelj dramskog programa DLJI, ali i savjetnik za dramski program u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, spominje se kako je početkom devedesetih Jupa bio u kombinacijama za ministra kulture.
—Pokušali su me zainteresirati, ali mi se činilo da je bilo previše politike u svemu tome pa se nisam htio s time bavit’. Stranačka politika me nikad nije interesirala – istaknut će. A je li politika utjecala na njegov rad? —Na neki način. Politika je važna oko života jedne predstave. Financijski i u medijima, politika može podignut predstavu ili na određen način je zanemariti. Ako joj ne odgovaraju ideje, naravno da te neće podržavati. Nisam nikad imao puno veze s politikom i moje predstave nisu nikad predstavljale neki politički problem. One su bile vezane za samu autentičnost kao kazališni materijal i nisam, s njima, slao političke poruke. Dapače, nisam ju volio ni kod drugih mojih kolega kad bi na taj način izražavali svoja politička uvjerenja. Bilo ona protiv ili za političku situaciju.
OBITELJ
Ljeti svi na okupu
—Nisam bio baš od balanja, draže mi je bilo zagangat – bio je odgovor na pitanje kako se zabavljalo po Gradu u njegovoj mladosti.
—Kad ideš zabalat’ nekakva ženska, do koje ti nije stalo, ona ti se prikrpi i onda… kako se ono reče – dame biraju, a ti onda bježi – rekao je. A tko je birao, Vi Višnju ili Višnja Vas?
—Tko je birao? Uvijek ženske izabiru. Prave se da si ti izabrao, a u stvari ona… Ako je spretna, onda to tako završi. A gdje Vas je našla supruga?
—U Zagrebu. U Dubrovniku sam imao, mi smo to govorili – malu, preko ljeta, ali kako je ona bila u Gradu, a ja na studiju, onda to nije trajalo. Višnja me našla nakon što sam već bio apsolvirao Režiju. Stalno smo se vrtili oko Jelačić placa i kod Bogovićeve. Tamo smo se upoznali i zaljubili se – ispričat će gospar Joško koji je u braku sa suprugom Višnjom već 54 godine. Imaju i dvoje djece, Hrvoja i Mirnu. Njima u šali, zna reći:
—Zbog tebe Hrvoje sam se oženio, a zbog tebe Mirna se nisam rastao. Tako se ja našalim s djecom. Sin Hrvoje je dokumentarist na Hrvatskoj televiziji, a Mirna je magistar znanosti. Udala se za Cristiana, jednog divnog Talijana s Lago di Como-a. Imaju krasnu obitelj i žive u u Strasbourgu. Ljeti oboje moje djece i moja 3 unuka: Andrija, Jakov i Mattia budu u Pilama pa se i vidimo svakodnevno.
DANI PONOSA
Koristan za svoju državu
Bili ste u Satniji hrvatskih umjetnika i vrlo aktivni u vremenu oko i iza Domovinskog rata.
—Bilo je teško, ali bilo mi je zadovoljstvo. Onda smo na neki način svi znali da se borimo za Hrvatsku, znali smo da nam je to najbitnije i da više nećemo biti nečiji sluge ili priljepak. Zato smo u to vrijeme s puno angažmana i s pravom kazališnom strašću radili naš posao. To je baš bio trenutak za iskazati se, ali i osjetit’ se korisnim svojoj državi Hrvatskoj u borbi za njezinu afirmaciju i samostalnost.
KULTURA I PREDSTAVE
Povukao sam se!
Vrijeme kad sam ja radio smatrao bih boljim za kulturu nego ovo sad kad ne radim. Iz jednostavnog razloga – kad radiš onda te ona čitava situacija, i tebe i ansambla i glumaca, prožme toliko da ti nitko nije važan. Kako ne radim aktivno i ne stvaram, nemam više taj osjećaj. Dok sam još izlazio vanka, poš’o bi na predstavu kao publika, pogledao je i prokomentirao, ali najviše za sebe.
‘FUSBAL’, PLIVANJE…
Vaterpolo mi nije išao
Mi Pilari bi se nekad skupili pa otišli zaigrat’ na Peline na ‘fusbala’, kako smo to tad zvali. Neko sam vrijeme trenirao plivanje u Juga pa sam svaki dan bio na Dančama. Jako sam dobro plivao. Išao sam i na prvenstvo za mlađe omladince u Zagreb. Probao sam igrat’ i vaterpolo, ali mi baš nije išlo. Za vaterpolo nisam nešto bio talentiran – kroz smijeh je ispričao Jupa, kojemu je, ipak, draže bilo zaigrati nogomet na Kolorini, a otkrio je i razlog.
—Vaterpolisti se stalno naganjaju, stalno se hitaju pod morem, kad te ne vidi sudac. U nogometu nema tih podmuklih udaraca. Vidi se sve, a u vaterpolu se ne vidi što radiš, gdje te hvataju. Nijesu tubaši, nego onako, u sportskom je žaru sve to.
1952.
Obilježen zbog hrvatskih pjesama
Kao mladić uvijek je rado kolendavao s balicom od svojih pet – šest prijatelja. Ali kolendavanje od 1952. posebno mu se urezalo u sjećanje te je zbog pjesme još punih 30 godina bio obilježen.
—Pjevali smo hrvatske pjesme i učinilo im se da smo opasni, da smo hrvatski nacionalisti. Policija ili Udba, što je već bila, nas je privela u Vila Palmu na ispitivanje. Od tad, kad god bi Tito, a zvali smo ga ‘drug Tito’, dolazio u Grad nismo smjeli izlazit iz kuće. U Zagrebu bih se morao javiti u milicijsku stanicu. Taj režim je trajao sve dok je Tito bio živ.
DA NIJE BILO MORINE OD ŠILOKA?
Na vesla prema Italiji
Trenirao je i veslanje u Neptuna i baš za taj sport vezana je zgoda kad je s prijateljem Bracom pokušao pobjeći u Italiju. Za ‘bijeg’ je poslužio Neptunov čamac, imali su i busulu i plan je bio doveslati do Barija. Nakon treninga, pao je dogovor, krenuli su optimistično, no vrlo brzo su i stali. Kad su isplovili i izašli defora Lokruma, upali su u morinu od šiloka pa ih je na kraju spašavao neki vapor. Jupa priča da su mornari s vapora htjeli ostaviti gondulu u moru, ali im je rekao: ako ne ide gondula, ne idem ni ja! Pa su spasili i gondulu koja je u ta vremena vrijedila pravo bogatstvo.
Razgovarala: Barbara Đurasović
Foto: Zvonimir Pandža / obiteljski album