Nikolina Čiča, 28-godišnja je policijska službenica koja je ove godine uz Dan policije dobila priznanje zbog iznimnih rezultata rada i zalaganja.
Od 14 nagrađenih kolega jedina je djevojka, koju je životni put prije sedam godina doveo u Metković, na granični prijelaz Doljani. Kako se snašla daleko od rodne Gline, malog mjesta u Sisačko-moslavačkoj županiji, čime se bavi kad ne radi, kako izgleda jedan dan na jednoj od najfrekventnijih granica Hrvatske, ali i zašto je dobila priznanje – sve je to Nikolina otkrila za DuList!
Jeste li se ikad nadali, ili očekivali, kako će Vas put odvesti baš u Metković?
Ne, iskreno, baš nikad. Zapravo, kako se kaže ‘ni u ludilu’. Nadala sam se da ću dobiti posao negdje blizu Gline, ili općenito bliže doma. Prvo pitanje, kad sam čula za odlazak u Metković, bilo je: ‘A što ću ja tamo?’. Četiri godine sam pisala premještaj, i nakraju odustala. A sad? Sad mi je odlično. Dobra ekipa, dobri ljudi, dobar posao. I to je to.
Sigurno niste očekivali niti kako ćete, tijekom rada, putovati i u Mostar, i to na Socijalni rad, preddiplomski studij kojeg ste upisali na Filozofskom fakultetu.
Da, završavam preddiplomski studij i jako mi je drago što se time bavim. To je nešto što me definitivno zanima i u čemu se vidm u budućnosti, smjer prema kojem bih htjela ići. Nadam se skorom završetku.
Pohvalno je raditi i studirati, a i zanimljiva je kombinacija biti policajka i socijalni radnik.
Put bi me mogao odvesti ka spašavanju dječjih života. Vidim se u radu, primjerice, u maloljetničkoj delikvenciji i rješavanju problema takvog tipa. Emotivno gledano, zasad ne mogu odgovoriti je li teško ili ne, no čini mi se da ne bi trebao biti težak posao, osobito jer je tu veliki ‘bonus’ upravo to rješavanje problema, što čovjeka itekako može ispuniti. Teške priče koje se riješe, to zaista ispunjava.
Danas, tu je rad na graničnom prijelazu. Kako izgleda jedan Vaš dan?
Svaki dan je dinamičan iako možda ne djeluje tako. Izgleda otprilike ovako: rasporede nas na granični prijelaz, zadatak je obavljanje osnovne granične kontrole, pregled dokumenata, ali i razgovori s putnicima, pregled vozila…
Zanimljivih situacija…
Bude. Svaki dan bude neka anegdota. Putnici još uvijek rado, recimo, skupljaju pečate u putovnice, još uvijek je to jako popularno. A mi im te želje rado i ispunimo.
Kako je proteklo ljeto iza nas, je li bilo naporno?
Definitivno da, ali zapravo svako je ljeto takvo. No, navikli smo se. Zimi bude manje, ljeti, dva, tri mjeseca, malo ‘jače’ i to je to.
Kako je biti žena u svijetu policije?
Više možemo razgovarati o isključivo ‘muškom’ zanimanju. Paze li Vas kolege? Omjer ide na njihovu stranu (smijeh). Od nas 35 koliko je u smjeni, šest je žena i djevojaka. Paze nas, ne svi isto, ali obzirni su, zaista. Svi smo mlađi, nema nitko stariji od 35 godina. Zapravo – nema razlike. Žene i muškarci jednako rade. Nismo ‘povlaštene’.
Jedina ste djevojka koja je dobila priznanje ove godine i to zbog zanimljive akcije. Na dan 25. srpnja, izvijestili su nas iz PU u službenom priopćenju, upravo Vašem graničnom prijelazu pristupilo je šest državljana Irana i jedan Iraka, a baš Vi ste ih našli.
To je jedna akcija koju smo izveli kolege i ja, a eto, ja sam bila ta koja je otvorila vrata kampera švedskih tablica i otkrila ih. To je, uz dobar rad tijekom cijele godine, osobito ovog ljeta, bio razlog zašto su me načelnik Policijske postaje, potom i načelnik Ivan Pavličević, odlučili odlikovati priznanjem. No, to je tek jedan segment rada naše ekipe na granici.
Priznanje u jednoj rečenici?
Motivacija za daljnji rad. Uopće se nisam nadala da će me predložiti. Ali, moje priznanje znači puno i za cijelu ekipu. Ono jest ‘moje’, ali dodijeljeno je zapravo cijelom mom timu. Jer u policijskom poslu, pogotovo na granici, sam ne možeš ništa.