Sad nismo na nuli, sad smo ispod nule jer nemamo ni trasu – rekao je početkom ovog tjedna dubrovačko-neretvanski župan Blaž Pezo govoreći o brzoj cesti od Dubrovnika do Zračne luke.
Tom jednom rečenicom zapravo je sažeo sve ono što Dubrovnik i krajnji jug Hrvatske godinama žive kada je riječ o prometnoj povezanosti. Projekt koji se desetljećima najavljuje kao jedan od ključnih za izlazak iz prometne izolacije još uvijek nema ono osnovno – definiranu trasu. Bez trase nema ni stvarnog početka. Nema ni jasnog roka. Nema ni odgovora na pitanje koje građane najviše zanima: kada?
A upravo je to pitanje na koje se iz Hrvatskih cesta najrjeđe, ili gotovo nikako, ne dobiva konkretan odgovor. Informacije stižu škrto, oprezno i na kapaljku. Govori se o procedurama, usklađivanjima, prostorno-planskim pretpostavkama i varijantama, ali ključna informacija, kada će Dubrovnik doista dobiti brzu cestu, i dalje izostaje. Ne nose je u proračunu, a lopticu prebacuju na naš teren jer se nismo dogovorili kuda će prolaziti.
Ipak, još je problematičnije to što se u svim tim bojažljivim tehničkim objašnjenjima nedovoljno jasno komunicira o onome što bi građanima moralo biti potpuno jasno: prema dosad predstavljenim rješenjima, ne govori se o četverotračnoj cesti, nego o jednokolničkoj odnosno dvotračnoj prometnici.
Drugim riječima, o cesti s jednom trakom prema Gradu i jednom prema Zračnoj luci.
Brza cesta koja to zapravo nije
Dubrovniku se godinama obećava prometni iskorak. Obećava mu se rasterećenje Jadranske magistrale, brža i sigurnija veza sa Zračnom lukom, olakšanje svakodnevnog života stanovnika Župe dubrovačke, Konavala i Grada. No ako nakon desetljeća čekanja krajnji jug Hrvatske dobije cestu koja je u profilu praktički tek nova magistrala, onda se s pravom mora reći da to nije rješenje za budućnost.
I tu se otvara ključno pitanje: može li se u 21. stoljeću ozbiljno govoriti o brzoj cesti ako se promet na njoj odvija u jednoj traci u jednom i jednoj traci u drugom smjeru? Da, po definiciji brze ceste dvotračna cesta to može biti. I vjerojatno bi bila više nego primjerena tamo negdje davnih 80-tih ili 90-ih godina prošlog stoljeća.
Dakle, dvije trake nisu dovoljne. Nisu dovoljne danas, a još će manje biti dovoljne za deset, dvadeset ili trideset godina. Dubrovnik nije prometno opterećen samo svojim stanovnicima. Ovdje se zbrajaju turizam, Zračna luka je žila kucavica, tamo se odvijaju dnevne migracije, transferi, autobusi, taksiji, dostava, sezonski promet, izletnici i sve veći broj vozila. U takvim okolnostima planirati „brzu cestu” s jednom trakom u svakom smjeru znači planirati novo usko grlo. A da ne spominjemo promet prema ‘trećim zemljama’, to je posebna priča…
Možda takvo, dvotračno rješenje, administrativno može proći pod brzu cestu. Ali prometno, funkcionalno i životno, nikako. Dubrovnik time dobiva tek drugu magistralu, pored ove postojeće, na nešto izdignutijem terenu.
Pelješka obilaznica već nam je pokazala što znači nedovoljan kapacitet
Da spojne ceste mogu postati problem gotovo odmah nakon otvaranja velikog projekta, krajnji jug Hrvatske već je vidio na primjeru Pelješkog mosta i pelješke cestovne poveznice. Most je povijesni projekt, projekt koji je zaokružio teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i konačno spojio jug s ostatkom države. To nitko ne dovodi u pitanje.
Ali jednako tako nitko tko tom cestom redovito prolazi ne može ignorirati činjenicu da promet ondje malo, malo pa zapne. A kad zapne, onda umire. Pokazalo se ono na što se i prije upozoravalo: veliki infrastrukturni projekt nije potpun ako ga ne prate prometnice kapaciteta koji odgovara stvarnom životu.
Toliko se dugo željelo spajanje s mostom. Toliko se slavilo prometno povezivanje juga. A danas već vidimo da su spojne ceste nedostatne. Upravo zato Dubrovnik ne smije ponoviti istu pogrešku. Ne smije desetljećima čekati brzu cestu i na kraju dobiti prometnicu koja će vrlo brzo pokazati svoja ograničenja.
Ako se prostor već mijenja, cesta mora biti rješenje za desetljeća
Često se u raspravama o trasi i profilu buduće ceste spominje prostor. Govori se o zahvatu u teren, o krajobrazu, o vizualnom utjecaju. Sve su to legitimna pitanja. No treba biti iskren: zahvat u prostor dogodit će se u svakom slučaju. Cesta, bila dvotračna ili četverotračna, promijenit će prostor kojim prolazi. Teren će se morati probijati, oblikovati i uređivati. Vizualno „nagrđivanje” terena, koliko god ga netko ublažavao projektantskim rješenjima, dogodit će se svakako.
Zato je razumno pitati: ako se već ulazi u prostor, ako se već gradi nova prometnica i ako se već poduzima tako velik zahvat, ima li smisla pristati na rješenje koje će dugoročno biti nedovoljno?
Ako se cesta gradi, ona se mora graditi za desetljeća koja dolaze. Ne za prometne potrebe prošlosti. Ne za broj vozila koji je Dubrovnik imao prije četrdeset godina. Ne za formalno zadovoljavanje papira. Nego za stvarni život juga Hrvatske.
Potrebica među rijetkima javno otvara pravo pitanje
U cijeloj raspravi o brzoj cesti do Zračne luke predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica jedan je od rijetkih koji javno i uporno upozorava da pitanje nije samo trasa, nego i profil ceste. Drugim riječima, nije dovoljno pitati kuda će cesta proći. Jednako je važno pitati kakva će ta cesta biti.
Još 2023. godine, na svečanoj sjednici Gradskog vijeća uoči Feste svetoga Vlaha, Potrebica je upozorio kako se ne može planirati cesta u profilu kakav je bio primjeren prije nekoliko desetljeća.
– Proteklu godinu obilježila su dva događaja: ulazak u Schengen i izgradnja Pelješkog mosta. To su povijesni uspjesi hrvatske Vlade na čelu s Andrejom Plenkovićem. Međutim, prometna povezanost Dubrovnika i dalje ostaje strateški problem – rekao je tada Potrebica, naglasivši kako su dvokolnička cesta do Grada te brza cesta do Zračne luke prioriteti.
Već tada je od odgovornih zatražio da u planovima za brzu cestu do Zračne luke unaprijede postojeće rješenje, jer ono, kako je istaknuo, nije kvalitetno budući da je planirano u profilu jednakom postojećoj magistrali.
– Treba nam brza cesta s dvije vozne trake u svakom smjeru i to je prioritet. Ne možemo 2023. planirati cestu u profilu kakva je trebala biti izgrađena prije 40 godina – poručio je tada predsjednik Gradskog vijeća.
Sličnu poruku ponovio je i ove godine, još izravnije.
– Ona brza cesta nije brza cesta. Tražimo što nam pripada! Hrvatskom jugu pripada cesta s dvije trake u jednom i s dvije trake u drugom smjeru – kategoričan je bio Potrebica, ističući kako se moraju planirati profili cesta za 21. stoljeće. No pitanje je, je li ga itko sluša i… doživljava.
Raspravu treba otvoriti sada
Rasprava o dubrovačkoj brzoj cesti zato se više ne smije svesti samo na pitanje trase. Naravno da je važno gdje će cesta prolaziti, kako će utjecati na prostor, čija će zemljišta zahvatiti i kakve će posljedice imati za naselja kroz koja ili pokraj kojih bude prolazila. No jednako je važno, ako ne i važnije, pitanje kakvu ćemo cestu nakon svih ovih godina čekanja uopće dobiti.
Upravo zato o brzoj cesti treba otvoriti stvarnu, javnu i ozbiljnu raspravu — ne samo o trasi, nego i o njezinu profilu, kapacitetu i smislu. Ovo je pitanje koje se tiče cijelog juga Hrvatske i zato ne smije ostati zatvoreno u tehničkim dokumentima, šturim odgovorima i povremenim političkim upozorenjima.
