Možda će ipak ova nova godina biti dobra. Ako ne za zdravlje i ekonomiju, onda barem za kvalitetnu glazbu, jer započeti godinu s ovako fantastičnim albumom ubrizgava ogromnu dozu optimizma u krvotok. Možda nismo očekivali da će nam pandemija i Brexit pokloniti novi ‘London Calling’ ili ‘It Takes A Nation of Millions’…, ali dobili smo upravo to i sad nam barem noga može pocupkivati dok svijet oko nas propada. Jason Williamson možda izgleda kao opasniji brat Jasona Stathama ili pak kao kandidat za rušenje rekorda Chelseajevog Vinniea Jonesa za crveni karton u trećoj sekundi utakmice, no njegovo glavno i najmoćnije oružje je njegov jezik. Zajedno s multi-instrumentalistom Andrewom Fearnom udružen u duo Sleaford Mods, njihov najnoviji, jedanaesti po redu, album ‘Spare Ribs’ najiskreniji je i najizravniji izvor društvenog komentara na događaje u prošloj godini.
Ovaj fantastični punk-hop dvojac već dvanaest godina budi kolektivnu svijest kroz britke satirične Williamsonove tekstove otpjevane oštrim East Midlands naglaskom njegovog rodnog Nottinghama koji riječima daje dodatnu dozu autentičnosti, praćene ritmom Fearnovog glazbenog amalgama Devoa, Depeche Modea, Orbitala i Sex Pistolsa. ‘Spare Ribs’ napisan je u cijelosti za vrijeme prvog, proljetnog lockdowna i snimljen u kratkoj ljetnoj pandemijskoj pauzi, tako da nije nimalo iznenađujuće što se dobar dio pjesama osvrće na aktualnu političku i društvenu situaciju, a i prosječno informirani slušatelj ne mora se previše napregnuti kako bi potegnuo znak jednakosti između britanske, hrvatske ili bilo koje druge stvarnosti. U album nas uvodi kratki eksperimentalni ‘A New Brick’, koji sadrži misao vodilju albuma – ‘We’re all so Tory tired’. Sljedeća stvar ‘Shortcummings’ igra je riječi na britanskog političara Dominica Cummingsa koji je za vrijeme lockdowna prekršio sva moguća pravila dok se običan narod kažnjavalo za svaki najsitniji prekršaj. Sjećate se vjerojatno Kluba u podrumu, jer svaka država ima istu priču i istu zaštićenu kastu, razlike su u nijansama. ‘Nudge It’ kritizira ‘klasne turiste’, ljude koji se dolaze naslikavati u siromašne četvrti kao da su na safariju (‘Stood outside the high-rise/Trying to act like a gangster’), ali i državnu politiku gradnje jeftinih POS smještajnih jedinica kao Grenfell Tower u kojemu je 72 ljudi stradalo u požaru izazvanim jeftinim izolacijskim materijalom. Nešto otprilike kao poslijeratna obnova kuća u Baniji.
Gostujući glas ovdje posuđuje izvrsna Amy Taylor iz Amyl & The Sniffers, grupe koju sam poprilično hvalio prošle godine. ‘Elocution’ za metu pronalazi javne osobe koji se pretvaraju da brinu o običnim ljudima kroz razne humanitarne akcije s isključivim ciljem povećanja svoje popularnosti. Ova stvar, osim potpuno zaraznog beata također sadrži i uvjerljivo najbolju strofu napisanu zadnjih par desetljeća: ‘I wish I had the time/ To be a wanker just like you/ And maybe then I’d be somewhere lovely and warm/ Just like you’. Genijalno! No bilo bi doista bezobrazno da vam u kolumnu ubacim sve spoilere s ovog remek-djela jer čitanje i slušanje nije niti približno jednako. Jedino svojim ušima možete doživjeti briljantne ‘Glimpses’, ‘Mork n Mindy’, ‘Thick Ear’ i ‘Fishcakes’. Ova posljednje navedena vodi nas na nostalgični izlet u djetinjstvo i podsjeća nas ‘And when it mattered, and it always did/ At least we lived’.
Nakon što se pošteno nauživate ‘Spare Ribsa’, obvezno poslušajte njihovu kompilaciju minulog rada ‘All That Glue’ ili odmah skočite na njihova dva najbolja albuma (iza najnovijeg) ‘Divide and Exit’ i ‘Key Markets’ i saznajte zašto su Sleaford Mods najbolji i najutjecajniji britanski punk band nakon The Clasha.
Foto: sleafordmods.com