Pekara Orlando, to ključno mjesto života ratnog Dubrovnika, u najtežim vremenima radila je – najviše. Radna distribucija, organizacija, odvoz i dovoz najbitnijeg prehrambenog proizvoda – kruha, zahvaljujući radnicima Orlanda odvijala se besprijekorno,
osim nekoliko najtežih dana kad je direktno pogođena.
O radu Pekare Orlando za duList priča Stijepo Sutić, tadašnji šef transporta i kompletne opreme, koji je sa skupinom ljudi organizirao, opskrbljivao i u jeku najtežih vremena brinuo se da dragocjeni kruh stigne do svake obitelji, a uz to sve anegdote i zgode koje su se događale u Orlandu.
– Nema prvi, nego prvi do mene! A ako se kaže 'ajmo raditi', kaže se 'idite za mnom', a ne 'ispred mene'. Niti je bilo koga za iskrcati brašno, za prihvatiti brašno, sve smo radili sami. Sastali smo se i rekli 'radit moramo, jer zaduženje imamo', a ako budemo trebali pomoć, pa – tražit ćemo je! – prisjeća se Sutić, dodajući kako su i držali straže ispred pekare, svako par sati tkogod, da ne bi došlo do najgoreg.
– Tko i što je pucalo, gdje se pucalo, nitko više nije znao, to je bio onaj najgori osjećaj. Kad se Mirinovo bombardiralo, stradalo nam je i jedno auto, proletilo nam je staklo kroz šoferšajbu, a radnike nije niti okrznulo, sreća! A onda smo napravili blindirani tamić… – kaže Sutić.
Više o Pekari Orlando pročitajte u novom izdanju duLista, koji je od ove srijede na kioscima!