U početku je jedrenje bio sport za ekskluzivno društvo. Krug nekoliko bogatih ljudi koji su imali brodove. U Orsanu je tad bilo malo brodova, njih tek nekoliko. Yachting klub ‘Argosy’ tada je bio skup bogatijih Dubrovčana zatvorenog tipa. A ja sam imao barku te sam doma uzeo lincuo. Veslao bih do Dakse pa bi se maestralom vraćao natrag. Kasnije, pred rat, sam nabavio i šatorsko krilo. A prvo sam bijelo jedro napravio od UNRA-e, američke pomoći, čije su vreće s unutrašnje strane bile bijele. Od tih vreća sam sebi napravio jedro. Jedrio bih satima po Gružu te iz daljine gledao prave jedrilice u Orsanu. Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine sam došao u Orsan te sam od tada do danas stalno tu. Od ljudi iz moje generacije više nikoga nema. Samo sam ja ostao, a u Orsanu mi je drugi dom – prisjeća se za DuList svojih početaka Andro Knežević, legenda dubrovačkog i hrvatskog jedrenja, koji je prošle subote u njemu domaćem ambijentu Orsana proslavio svoj 90. rođendan u krugu obitelji te vodstva JK Orsan.
Knežević je neizostavna figura JK Orsan, koji je između ostalog 31 godinu jedrio na Orsanovoj legendarnoj jedrilici ‘Bobara’ s kojom je ostvario vrhunske rezultate, pritom osvojivši neke od najprestižnijih jedriličarskih regata. Dobitnik je nagrada za životno djelo Grada Dubrovnika (2003.) i Dubrovačkog saveza športova (2002.) te kum jedrilici naslijedniku njegove ‘Bobare’, Orsanovoj novoj uzdanici ‘Dubrovniku’. Jedrenju je naučio brojne Orsanove jedriličare, a i danas gotovo svakodnevno boravi u Orsanu gdje svojim savjetima sudjeluje u radu Kluba.
Koliko ste dugo u jedrenju?
Neprekidno sam jedrio 65 godina. Nijednu godinu nisam izostao. Tek s 85 godina sam fermao. Tako se dogodilo. Čak sam i u vojsci uspio jedriti. Bio sam 1950. godine smješten u Zagrebu u vojarni, ali sam pitao ljude u Jedriličarskom savezu imaju li kakvog generala koji bi mi dozvolio da idem na regatu. Nakon nekoliko dana su mi javili da su našli jednog i da mogu ići na regatu. Tako da sam bio petnaest dana na regati!
Mnogi Vaši učenici o Vama govore samo biranim riječima. Znate li možda koliko ste jedriličara odgojili u svom radnom vijeku?
Bio sam trener dvadeset godina. Učio sam djecu jedrenju i s njima stalno išao na regate. Kasnije su ta djeca odrasla, ostala u Orsanu te išla sa mnom na regate s ‘Bobarom’. Bili su jako dobri, a ja sam uvijek želio da mi u posadi budu oni koji kad jedre žele pobijediti.
Baš ti Vaši brojni uspjesi s ‘Bobarom’ i danas su česta tema jedriličarskih priča u gradu, ali i šire. Kako biste opisali tu svoju strast za natjecanjem i pobjeđivanjem?
Sport je želja, volja i nadmetanje. Ako to nemaš, ako ne želiš biti prvi, čemu se onda baviti sportom. ‘Bobara’ je bila čudo jedno, nevjerojatan brod. Ma bio je toliko dobar da se svim drugim brodovima davalo ‘hendikep’ vrijeme. Nama je to bilo baš teško, jer smo morali biti prvi na regati pa onda pratiti taj ‘hendikep’, koliko vrijeme ima koji konkurentski brod, kako bismo bili sigurni da i ostajemo prvi. ‘Bobara’ je izvorno bila otvorena, bez kabine, pa nije mogla jedriti. Navodno je bila građena za švedskog kralja, ali ju je brodovlasnik Božo Banac kupio i darovao tadašnjem Jedriličarskom klubu ‘Argosy’. S njom sam počeo jedriti, kasnije povisio flok. S njom smo baš harali po regatama.
Pobjeđivali ste veće od ‘Bobare’, favorite. Koliko je tu bila bitna psihička priprema, posebno u uvjetima koji su redovito iznimno nepredvidljivi?
Meni je bila jako bitna posada. Ne ide mi u glavu da danas sjajni brodovi nemaju dobre posade. ‘Dubrovnik’, ‘Jadran’, sve sjajni brodovi, ali ne mogu naći dobru posadu, koja bi znala kad i zašto treba podići spinaker. Toga u Dubrovniku nema nikako. Pa prije nekoliko godina sam u Splitu razgovarao s mojim kolegom Titom Baračem, koji ima izvrstan brod. Pitao sam ga ide li na regatu pa mi je odgovorio da ne ide jer nema pravu posadu. To ne mogu razumijeti.
Često čujemo usporedbe Vaše ‘Bobare’ s današnjom ‘Orsanovom’ uzdanicom ‘Dubrovnikom’, koji je otkad je prvi put uplovio u gruški zaljev ostvario nekoliko značajnih uspjeha. Kako Vi na to gledate?
‘Dubrovnik’ je jako dobar brod, posebno kad ima dosta vjetra, a s druge strane ‘Bobara’ je imala tri metra širine te kolumbu od prove do krme, dok je kod ‘Dubrovnika’ ona puno manja.
Jeste li zadovoljni sa svime što ste postigli? Jako sam zadovoljan sa svim što sam postigao, jer sam radio ono što sam volio. A rijetki imaju tu sreću, raditi ono što voliš. A jedrio sam po Mediteranu, Korzika, Napulj – Stromboli, svjetska prvenstva, deset godina na ‘Barcolani’ sa nevjerojatnim iskustvom starta s preko 1900 brodova, sedam transjadranskih regata, jedino smo mi s ‘Bobarom’ pobjeđivali Talijane. S jedrenjem sam pošao i u mirovinu. Svukud sam bio i zbilja sam zadovoljan svojim životom.
Biste li opet na jedrilicu?
Više ne, došlo je vrijeme za druge.
MIKULANDRA O KNEŽEVIĆU
Uvijek je tu i dio nas
On je naš najstariji član, izuzetno zaslužan za Klub, razvitak dubrovačkog i hrvatskog jedrenja. Nije samo legenda našeg Kluba, on je i legenda hrvatskog jedrenja. Sa svojih 90 godina života, sigurno je preko 70 godina aktivan u jedrenju. Svaki dan je u Klubu, pita i savjetuje. Njegov rad je jedan od temelja Kluba. Odlučili smo stoga, povodom proslave 90 godina života, napraviti mu jedan mali tratamenat s njegovom obitelji. Mi smo zadovoljni jer imamo jednog takvog člana. On je odgojio mnoge generacije jedriličara. Još pred neku godinu je jedrio s nama, a uvijek je tu i dio je nas – rekao je o Andru Kneževiću predsjednik JK Orsan Marinko Mikulandra.
PRVA BRIJUNSKA REGATA
‘Druže Maršale, može li slika?’
Na prvoj brijunskoj regati Tito je bio pokrovitelj te je pratio regatu. Bilo je preko 160 brodova, a nas krstaše su sve stavili u jednu klasu kako bi slavila ‘Podgorka’ Jugoslavenske ratne mornarice. A na kraju se dogodilo to da smo mi tamo došli s rasparanim jedrom, a uspjeli smo pobijediti i tu favoriziranu ‘Podgorku’. Uz to, oni nisu htjeli čekati brod ‘Dalmaciju’, koja je inače pobjeđivala tu ‘Podgorku’. Po završetku regate svi su se htjeli fotografirati s Titom, a jedino nama koji smo pobijedili to nije uspjelo. A ja sam se htio slikati. Pristupio sam Titu, uhvatio ga za ruku i rekao: Druže Maršale, možemo li se slikati? On je naravno odgovorio da možemo pa smo i mi pobjednici regate došli na svoje.