Grad

OPTIČAR NIKŠA BOGDAN Kako je pape Pero papi Piu poklonio očale od zlata

Fantastična obiteljska povi­jest izlaziizvan okvira prekrasnih očala koje su se generacijama pra­vile u obitelji Bogdan. Potvrdu tomu iznosi nam gospar Nikša Bogdan u svom đardinu u Ulici Između vrta, požutjele novinske članke, obiteljske albume, životne crtice koje je skupljao. Naslijedio je on i nona Nika, i oca Pera i zanat ‘prosuo’ po svijetu. Sav pono­san, pokazuje okvir za slike, jednosta­van, drveni. U njemu pak pohvale maj­storstvu njegova oca, koji je u dobi od tek 29 godina osobno odnio naočale u Vatikan, na poklon Svetom Ocu Papi Piu XII. Ta fantastična informacija potkrijepljena je pozivom na audijen­ciju u veljači 1940. godine i zauvijek je zapečatila, ili bolje rečeno, ugravirala važnost ove obitelji u povijest Grada.

blank

Iako odista važna točka obiteljskog zanata, nikako nije jedina kojom bi se mogli pohvaliti. Ispričat će nam gos­par Nikša priču o pogledu kroz okvire jedinstvenih dubrovačkih povijesnih očala. Sve počinje Nikom, djedom koji 1905. godine otvara butigu na Stra­dunu, najprije kao urar, kasnije zanat širi na zlatarski potom optičarski obrt. Priču će nastaviti Pero, koji je bio zlatar, urar, optičar pa na kraju i graver. Školo­vao se on u Jeni, gdje je u dvije godine postigao zavidnu majstorsku diplomu – državno ispitanog meštra od optike. Sad je već vrijeme da prepustimo priču gosparu Nikši.

Od Grada do Njemačke
— Nakon Drugog svjetskog rata, ocu je bilo nuđeno mjesto direktora Ghe­taldusa u Zagrebu. Zahvalio se: ‘Pre­selite Ghetaldus u Dubrovnik, jer ja odavde ne idem!’ Tu funkciju je preu­zeo jedan gospar Grims koji se s njime školovao i bio kasnije meni, 64./65. u školi u Zagrebu. Inače, poslije tih učenja, otišao sam raditi u Ghetaldus u Beograd, potom sam radio u očuha, pa se vratio u grad. Pokojni Ivo Stani­čić i ja otvorili smo Cineoptik, novo­sadsku optiku, u Getaldićevoj. 1973. godine otamo sam ‘pravac Njemačka’, u centru Bonna radio sam u Kröbera, optici gdje ostajem petnaest godina. Svojom voljom otamo odlazim u Koln, kao poslovođa radione. Drugi poslo­vođa s kojim sam radio bio je jedan Turak, s kojim sam i dan danas, iako je dosta stariji, u odličnim odnosima i čujemo se bar dvaput na godinu. Još jedan datum pamtim – 11. kolovoza 1995. dolazim ispred Imperiala i čujem: ‘…uuu’, posljednje sirene. Poslovni i životni put opet me odvodi u Cineop­tika, jer je Ivo Staničić pošao u penziju, a kako su se povezali s njima, dobio sam posao u Ghetaldusa. I tu, u Nalješ­kovićevoj, sam do 2011. Do penzije! – kratko nam je ispričao svoju životnu priču gospar Nikša. Prve korake, radnu disciplinu i želju za radom naučio je od pokojnog oca, čija se potvrda velike vrijednosti potvrdila upravo – papi­nim oduševljenjem. Upravo tu priču ispričao nam je ‘do u detalj’ gospar Nikša. Kako je uopće došlo do kontakta sa Svetim ocem?

blank

Važnim poslom kod Pape
— Gospar Niko Mirošević Sorgo i moj otac Pero su se jako dobro poznavali. On je bio na audijenciji kod Pape, ili nekim važnim poslom, svakako ništa neuobičajeno jer je bio naš ambasador. Papa Pio XII pohvalio ga je kako ima lijepe očale, da gdje ih je učinio? Odgo­vori mu u dubrovačkog optičara Bog­dana. I završi prijem, razgovor, ‘adio-adio’. Mirošević Sorgo, kad je došao u Grad, brže bolje u moga staroga u salon i govori: ‘Pero! Papa je pitao! Pogustale su ga očale, a to ti ne bi bila nimalo loša reklama, da dođeš u njega i regalaš mu ih! Pa ti sad izmisli od čega ćeš ih uči­nit’, hoćeš od žice ili čega!?’ To mi je mati pričala taj razgovor da joj je otac prepričavao – kaže Nikša Bogdan. Vri­jednost ovakve ‘reklame’ otac svakako nije htio propustiti…
— Stvarno ih je učinio i s mojom mati pošao na audijenciju u podne i kvarat. Kako je u mene otac pokojni govorio četiri jezika, njemački kao materinji jer je none bila Austrijanka-Šveđanka, potom francuski, talijanski, engleski pa i tako dalje, s papom se – narazgovarao. Sveti otac u prvi moment nije znao oda­kle je on, Ragusa, Ragusa, pa je mislio da je Nizozemska, pa Sicilija, pa mu je na finimentu objasnio da je to prekoputa, na drugoj strani! – smije se gospar Nikša.

blank

— Insoma, bio je sretan i presre­tan kako je taj poklon dobio, a otac se poslije hvalio kako je bio 35 minuta na audijenciji, a princ Pavle samo 25 minuta! Ima bit’ da su se siti ispričali – dodaje, još uvijek se smije, pokazuje novinske isječke o ovom važnom danu.
Naravno, zamolili smo ga da još jedan komadić povijesti otkine za naše čitatelje, ispriča nam još detalja o nao­čalama od zlata za kraj…
— To je takozvana panto forma, koju možeš povećavat koliko hoćeš i ništa se neće promijeniti. Ove druge forme, tipa kvadrata, njima gornje stranice postaju dulje, a dalje kraće i gubi se forma. Ali panto forma je uvijek ista. Etui je bio srebrni, unutra je bio fudran žutobijelom, kako što je bandijera od pape. Uf, stari je bio strašno pedantan. Evo, pokazat ću vam prototip – odlazi u kuću, traži još i više povijesnih pred­meta, donosi prekrasne očale, stavlja ih na nos. Sjedimo u đardinu, Između vrta i divimo se koliko je priča stalo u ovu, započetu 1905., kada je stari Niko iz Postranja otvorio prvu butigu na Stradunu…

blank

Pročitajte još

PO MJERI GRAĐANA Tjedni pregled gradskih projekata

Dulist

[VIDEO] SITNO BROJIMO DO FESTE Crkva sv. Vlaha ukrašava se lovorom

Dulist

Za predsjednika Udruge Hrvatski domobran izabran Nikola Bogoje

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija