OLAF JOHN Teško mi je što odlazim. Dom zdravlja je bio moj drugi dom 15 godina

Odluka o mom odlasku iz javnog zdravstva u privatne ‘vode’ već se dugo godina ‘valja’ po mojoj glavi i ustvari je iz godine u godinu samo sazrijevala. Naime, zaista je teško biti jedini oralni kirurg u županiji zadužen za toliko sta­novnika i za toliku količinu posla. Ne znam koliko je poznato, ali uz posao oralnog kirurga koji sam obavljao 15 godina, radio sam i kao zamjenik rav­natelja i šef službe dentalne medicine punih 12 godina. Jednostavno se čovjek u tolikoj količini posla postupno troši, a godine takvog rada uzimaju svoj danak. Ako se osvrnemo na situaciju u zdravstvu i struci, koja se godinama ne mijenja, a niti ima na obzoru da će se uskoro promijeniti, onda je moja odluka za nekakvim novim izazovima očekivana. Planirao sam i ranije otići, međutim, kako sam kao sportaš uvijek bio dio tima, tako sam nastojao biti i dio tima u mojoj službi koju sam obav­ljao te nisam želio napustiti taj brod u vrijeme pandemije koronavirusa koja je donijela jako puno organizacijskog djelovanja – reći će nam Olaf John, dr. dentalne medicine i specijalist oralne kirurgije koji nakon 15 godina rada djelovanja odlazi iz Doma zdravlja Dubrovnik, odnosno iz javnog zdrav­stva u privatne ‘vode’. U razgovoru za DuList osvrnuo se na godine rada u ovoj zdravstvenoj ustanovi, otkrio nam je koji su njegovi budući poslovni pla­novi, ali se prisjetio svojih početaka u stomatologiji te – vaterpolske karijere.

Riječ je o prelijepoj priči koju smo stvarali svi zajedno skoro dva desetljeća. Ponosno odlazim iz Doma zdravlja jer znam da ostavljam dobar trag iza sebe i da sam javnom zdravstvu dao 15 godina

Nakon 15 godina rada u Domu zdravlja prelazite u privatnike. Na kojem Vas radnom mjestu možemo vidjeti u budućnosti?
Tako je. Moj ugovor s Domom zdravlja prestaje 1. travnja, s tim da sam već odradio zadnji radni tjedan, a nakon toga iskorištavam cijeli stari godišnji odmor kojeg nisam iskoristio zbog pandemije COVID-a. U dogovoru s mojim kolegom Stankom Krnjićem, koji već ima svoju stomatološku ordinaciju u Župi dubro­vačkoj, odlazim u grupnu praksu. Radit ćemo u dvije zasebne ordinacije dije­leći čekaonicu. No, naravno, među­sobno ćemo si sve pomagati. U ordi­naciji postoji sve što zahtijeva jedna moderna stomatološka ordinacija.

Je li Vam teško što odlazite?
Dom zdravlja je bio moj drugi dom 15 godina. Kad sam odlazio, stvarno mi je bilo teško. Jedno sedam dana sam odlazio u ured ravnatelja Bazdana kako bih mu rekao da dajem otkaz i na kraju mu to ne bih ni rekao jer nikad nije bio pravi trenutak. O svemu smo davno pričali i on je znao za moju situaciju. Uvijek je teško otići kad se odlazi od ljudi s kojima imaš jako dobar odnos i dobro surađuješ. Teško je kad znam da sam uložio jedan veliki dio sebe tijekom svih ovih godina u struci, ali i u organizaciji službe dentalne medi­cine Doma zdravlja sa svim izazovima i novim odlukama koje je donosilo Mini­starstvo zdravstva. Jednostavno, nisam mogao sam ‘sažvakati’ sav taj posao. Mene bi dnevno zvalo po dvadeset ljudi, i svi bi htjeli biti primljeni odmah. Nije se moglo sve stići. Nije bila riječ samo o pacijentima iz Dubrovnika, već i o onima s Pelješca, Elafita, Korčule i Doline Neretve. Dođeš u takvoj situa­ciji do ruba, nekad bih išao doma četve­ronoške. Osjetio sam da je došlo vri­jeme da se maknem. Obitelj praktično preko tjedna nisam ni vidio. Nastojao sam biti dostupan svima, a po potrebi bih za neke hitne situacije dolazio i u kontra smjenu. Puno je takvih situacija bilo. U poslu sam se trudio jezgrovito riješiti probleme, no zbog broja paci­jenata i gužvi u ambulanti, bio sam nekad u strahu da mi nešto ne pro­makne. Dio stvari koje radim za mene su rutina, ali isto tako ima ‘pipkavih’ dijelova posla, a naše greške mogu biti pogubne. U mojih 15 godina rada, ne znam jesmo li ukupno 10 ljudi poslali iz Dubrovnika u klinike u Zagreb, a sve su to zaista bile ozbiljne stvari koje je bilo nemoguće riješiti ambulantno. No, sad kad gledam, moram reći da nikad nisam požalio što sam se vratio u Grad nakon specijalizacije u Zagrebu. Riječ je o prelijepoj priči koju smo stvarali svi zajedno skoro dva desetljeća. Ponosno odlazim iz Doma zdravlja jer znam da ostavljam dobar trag iza sebe i da sam javnom zdravstvu dao 15 godina.

Odluku o odlasku sam donio početkom siječnja ove godine i u trenutku kad sam je donio, ostavio sam dovoljno vremena da sve naručene pacijente saniramo

Što je s osobama koje će trebati usluge oralnog kirurga poslije 1. travnja? I imamo li već najavljeno neko ime po pitanju zamjene, ili čak nekog novog kirurga za naše područje?
Odluku o odlasku sam donio početkom siječnja ove godine i u trenutku kad sam je donio, ostavio sam dovoljno vremena da sve naručene pacijente saniramo. Odlazim bez ijednog zaostatka. Rav­natelj Bazdan je odmah počeo tražiti moju zamjenu nastojeći na neki način premostiti moj odlazak. Kontaktirana je mlada kolegica iz Dubrovnika Lucija Koncul, koja je prije godinu dana kre­nula na specijalizaciju iz oralne kirur­gije. Isto je, kao i ja, sama platila speci­jalizaciju iz iste želje i ljubavi zbog koje sam i ja osobno krenuo na specijaliza­ciju. Ravnatelj ju je kontaktirao i rekao da bi Dom zdravlja preuzeo plaćanje njene specijalizacije ukoliko se ona, nakon što je završi, vrati u Dubrovnik na što je i pristala. Tako da je za očeki­vati kako će za dvije i pol do tri godine ona doći na moje mjesto. Hoće li se do tada riješiti neka privremena zamjena još ne znamo. Napravljeni su svi koraci da se ta struka sačuva pri javnom zdrav­stvu županije. Do rješenja ovog pro­blema, svi oni pacijenti koji zahtijevaju oralno-kiruršku skrb preko HZZO-a, moći će otići u Split ili Zagreb. Mislim da HZZO refundira troškove puta do naj­bliže takve ustanove, a ona je u Splitu.

Spomenuli ste pandemiju. Sigurno je bilo još teže djelovati u takvoj situaciji, o čemu puno toga čujemo.
Naravno, pogotovo kolege obiteljski liječnici i medicinske sestre koji su uz svoj redovan posao u primarnoj zdrav­stvenoj zaštiti obavljali još i cijepljenja i testiranja, a u posljednje vrijeme i zvanje kontakata oboljelih. U drugim zapadnim zemljama taj posao obav­ljaju administratori. Moje je mišlje­nje da će se nakon ove pandemije tek pokazati koliko propuštenih dijagno­sticiranja karcinoma, ali i drugih lije­čenja ima. Liječnici su preopterećeni zbog COVID-a. Pučanstvu su odluke Vlade često bile rubne i neshvatljive i ponekad teško provodive, ali svrha je bila uvesti epidemiološke mjere, zaštititi vulnerabilno pučanstvo, a uz to nastojati sačuvati i socijalnu kom­ponentu života i koliko je moguće rasteretiti zdravstveni sustav od veli­kog broja oboljelih kako bi ipak mogao funkcionirati u svojoj osnovi. Liječ­nike se nije htjelo dovesti u situaciju da više nemaju resurse za spašavanje svake osobe ili da moraju birati kome spasiti život.

S obzirom na to da ste dugo vre­mena proveli u javnom zdravstve­nom sustavu, možete li nam reći koji su to nedostaci, a na kojima bi se trebalo raditi u budućnosti?
Stupovi društva su uvijek bili zdrav­stvo, sudstvo i školstvo i to je nešto što čini jednu državu. Mi stvarno imamo vrhunske liječnike što pokazuje nebro­jen broj naših ljudi koji su uspjeli u svi­jetu. Nedostatak kadra kao i preoptere­ćenost unutar sustava nažalost dovodi do sve većeg broja odlazaka ljudi u ino­zemstvo. Sve je manje studenata medi­cine iz razloga što vide da je to jedan krvavi put, puno godina školovanja i odricanja koja su potrebna da bi se ostvario kao liječnik. Počinješ raditi tek s 26 godina i tek tada počinješ osi­guravati svoju egzistenciju. Kada bi se postavile norme u smislu broja pacije­nata, mogućnost nagrade za one koji rade više te pravilnim planiranjem dovoljnog broja liječnika određenih specijalnosti i sprječavanje njihovog odlaska iz ustanova koje su ih školo­vale odmah po završenoj specijaliza­ciji, mislim da bi javno zdravstvo bilo jače i lakše opstalo. Imate kolega koji su išli na specijalizaciju, no ne ispo­štuju dogovor i otiđu odmah po zavr­šetku iste, a vi za novog čovjeka morate ponovno nekoga poslati na specijali­zaciju i čekati dok je ne završe. Jako je teško u tim uvjetima osigurati dostu­pnost zdravstvene zaštite svima. Vrlo brzo ćemo imati desetero obiteljskih liječnika koji će uskoro ići u miro­vinu ili će imati uvjete za istu. To je 20 tisuća osiguranika koji mogu ostati bez liječnika. Mislim da bismo trebali napraviti promjene po uzoru na druge europske zemlje, naravno u okvirima onoga što naša država može napra­viti. Ovo je sada teško održivo i cijene usluga u javnom zdravstvu ne pokri­vaju realne troškove ljudstva, materi­jala potrebnog za zahvate kao i odr­žavanja opreme koja je sve više sofisticirana i skupa. Reforma zdravstva, o kojoj se stalno priča, napravi neke manje preinake u sustavu, no mišljenja sam kako bez ozbiljnih rezova te konsen­zusa vladajućih i oporbe neće biti ozbiljnjih pomaka u rješe­nju problema u zdravstvu, a na korist svih nas.

Osim novčanog dijela, bio mi je zapravo izazov igrati u inozemstvu, a čak sam razmišljao, s obzirom na to da nisam imao ovdje posla, nostrificirati svoju diplomu u Belgiji i možda ostati gore raditi i živjeti

Moramo se osvrnuti i na Vašu obitelj u kojoj je medicina, možemo reći – tradicija.
Odrastao sam u obitelji u kojoj je medi­cina tradicija i ljubav. Krenut ćemo od pokojnog djeda Branka koji je bio dugo­godišnji ravnatelj medicinskog centra i čovjek koji je osigurao pokretanje škole za sestrinstvo. Ljubav prema medicini s njega je prešla na moga oca Branka koji je umirovljeni internist, a i moja majka Nada je liječnica, inače psihija­tar po struci. Bilo je nekako logično da moj brat Orsat i ja krenemo tim putem. Nije bilo nikakve prisile (smijeh). Svi smo u različitim branšama, ali to nam je samo pomoglo u proširivanju vidika.

Vaša velika ljubav je vaterpolo, a postojala je velika mogućnost da se u potpunosti upustite u profe­sionalno bavljenje ovim sportom. Igrali ste čak i u Belgiji neko vrijeme, nakon završetka fakulteta!
Tako je. Naime, prije studiranja sam igrao vaterpolo kao junior u Juga i bio u reprezentaciji bivše države u mlađim kategorijama. Kad je došlo vrijeme za upis fakulteta, stomatologija je bila idealan izbor jer objedinjuje prirodo­slovne znanosti koje su mi ležale, ali i manualnu spretnost i estetiku. Iako sam na upisu na stomatologiji bio peti ispod crte, a pod B sam tada upisao Kineziološki fakultet u Zagrebu, tada je postojala mogućnost upisa 10 stude­nata ispod crte uz plaćanje školarine. Odlučio sam se za stomatologiju jer je to bila moja osnovna želja. Tada je bilo – ako daš prvu godinu u roku, ne plaćaš dalje ostatak studiranja. Odla­skom u Zagreb prešao sam igrati za juniore Mladosti i počeo trenirati s prvom momčadi. Čak sam i branio na jednoj utakmici Kupa Hrvatske. Bilo je jako teško tijekom te prve godine kom­binirati profesionalni sport i fakultet! Došao sam do trenutka kad sam trebao odlučiti: hoću li se baviti profesional­nim sportom ili strukom. Ostavio sam se profesionalnog vaterpola i uhvatio se knjige i škole (smijeh). Ljubav prema vaterpolu nije nestala, tako da bi tije­kom praznika ljeti igrao Divlju ligu i na taj način uživao u sportu koji sam volio, a čak sam dvije posljednje godine igrao i za Aurum Osiguranje u 2. ligi, klub iz Zagreba kojeg je osnovao Dubrovčanin Boško Lozica. Nakon završetka ‘faksa’, vraćam se u Grad i ponovno se aktivi­ram te igram za vaterpolo klub Dubrov­nik, bivši Bellevue koji je igrao u prvoj hrvatskoj ligi. U Gradu je tada, krajem 90-ih, bilo sedam mladih doktora den­talne medicine koji nisu imali posla. Mi smo trebali tada odraditi staž, ali nije bilo mogućnosti zaposlenja i ‘šetali’ smo kao zamjene. U to vrijeme treni­ranja s Dubrovnikom, otvorila mi se opcija igranja u Belgiji. Osim novčanog dijela, bio mi je zapravo izazov igrati u inozemstvu, a čak sam razmišljao, s obzirom na to da nisam imao ovdje posla, nostrificirati svoju diplomu u Belgiji i možda ostati gore raditi i živjeti. Međutim, shvatio sam kako je to jako težak proces s obzirom na to da nismo tada bili u Europskoj uniji. Pre­križio sam tu opciju. I pred sam kraj jedne godine igranja počinje se reali­zirati ideja da upišem specijalizaciju iz oralne kirurgije. Moja se ljubav prema kirurgiji rodila tijekom fakulteta. Tako 2003. odlazim u Zagreb i te godine kre­ćem sa specijalizacijom koju završa­vam u prosincu 2006. godine.

Svakog prvog i trećeg ponedjeljka u mjesecu, radite s djecom s poseb­nim potrebama u OB Dubrovnik. Hoćete li i dalje nastaviti na tome raditi?
Hoću! To je jedan divan projekt i lijepa priča koji je nastao u suradnji Damira Ćalete, bivšeg ravnatelja OŠ Marina Držića i tadašnjeg ravnatelja Doma zdravlja Stjepa Raguža te mene kao nekog tko je tijekom specijalizacije u KB Dubrava imao prilike raditi u sana­ciji osoba s poteškoćama u razvoju. Naime, njegova želja je bila da djeca s poteškoćama u razvoju iz naše župa­nije više ne putuju u Split na zahvate sanacije usne šupljine. No, ne radi se tu samo o djeci, već i o odraslim osobama s poteškoćama. Uspjela se ishoditi dozvola da to sve radimo u Dubrovniku. Prvotna ideja bila je da se to provodi u Domu zdravlja, međutim, došlo se do još boljeg rješenja, a to je da se obavlja u Općoj bolnici Dubrovnik što je i razu­mljivo zbog zahtjevnosti zahvata kao i pacijenata koji većinom imaju i drugih ozbiljnih zdravstvenih stanja. Tadašnji ravnatelj bolnice Branko Bazdan obje­ručke je prihvatio ideju i 2009. godine pokreće se ta priča na koju sam izra­zito ponosan. Kad smo krenuli s ovim projektom, dr. Romano Šnajder i ja smo imali baš veliki broj zahvata. Naime, dr. Šnajder s kojim od prvog dana sura­đujem, obavlja konzervativnu sana­ciju takvih pacijenata, a ja zahvate iz oralno-kirurške domene. Sada se zbog pandemije COVID-a i preopterećenosti anesteziologa, radi smanjenim intenzi­tetom i cijeli je operacijski program, a ne samo naš, smanjenog obujma. Neo­visno o tome što odlazim u privatnike ostat ću raditi bez naknade kao i do sada sve dok se ne iznađe trajno rješe­nje po pitanju oralnog kirurga.

---

IMA PROSTORA ZA DVA!
Jedan oralni kirurg na 300 tisuća stanovnika

Nakon završene specijalizacije, zapošljavam se u OB Dubrovnik početkom 2007. godine. Tada je bila ideja da se proba osnovati odjel za maksilofacijalnu i oralnu kirurgiju. Međutim, kolega mak­silofacijalni kirurg koji je trebao raditi sa mnom, dobiva posao u Splitu gdje mu je bila i obitelj te odlazi, a ja prelazim u Dom zdravlja Dubrovnik u kolovozu 2007. godine pod ravnateljstvom pokoj­nog Stjepa Raguža i osnivam ordinaciju oralne kirurgije. Vodila se velika prepiska s Ministarstvom zdravstva o potrebi takve struke na ovom području te HZZO-om jer je po mreži zdravstvene zaštite jedan oralni kirurg išao na 250 tisuća stanovnika, a znamo da ih naša županija ima znatno manje. Obrazlažući da je nama najbliža ustanova tek ona u Splitu, tadašnji ministar Andrija Hebrang dao je naklonost ovakvoj ideji i osnovala se ambulanta za oralnu kirurgiju pri Domu zdravlja. Vrlo brzo se pokazalo kolika je zaista bila potreba za time čemu najbolje svjedoči moj svaki radni dan. U ovih 15 godina se pokazalo da tu ima prostora i za još jednog kolegu. Po novoj mreži zdravstvene zaštite sada ide jedan oralni kirurg na 300 tisuća stanovnika.