Pisati o izborima, pratiti ih i analizirati poteze kandidata u utrci za gradonačelnika uvijek je bio prilično predvidiv posao. Sam rezultat ne, ali tijek kampanje uvijek se odvijao prema uigranoj špranci. Onaj kandidat koji bi u utrku išao s mjesta gradonačelnika uvijek se trudio napraviti što osebujniji popis svega onoga što će otvarati, gdje će presjecati vrpce, gdje zabijati lopatu. Dakle, u prvom planu uvijek su isključivo bili prioritet građevinski projekti jer oni odražavaju moć i viziju aktualne vlasti. Dosad smo se nagledali pompoznih predstava, otvaranja pedesetak metara asfaltirane ceste, naslikavali pipe iz kojih curi voda, ali i naslušali obećanja i najava o novim građevinskim radovima, projektima. I sve je to dio predizbornog folklora. Rekla bih posve uobičajeno i legitimno, najmanje što se može očekivati od aktualne vladajuće garniture. Sve do izbora 2021.! Korona je postavila nova pravila. Ipak, iz svega što se posljednjih tjedana stavlja pred javnost, potezi koji se vuku, da se naslutiti kako se u Dubrovniku planira voditi ista, gotovo šablonska kampanja, potpuno izvan konteksta vremena u kojem živimo. I ne, ne mislim ovdje na epidemiološke mjere zbog kojih bi kampanja trebala biti nešto drukčija. Virus će i tu, sasvim je sigurno, diktirati tempo, no kampanju temeljiti na štancanju ideja i promoviranju građevinskih projekata, potpuno je promašeno.
Toga očito nije svjesna niti oporba, koja, sudeći prema viđenom na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća, nastupe kreira u ritmu koje im zadaje aktualna vlast. To je dokazao i Miho Obradović koji je gradonačelniku Matu Frankoviću poklonio nožice. Nožice za presjecanje vrpci u kampanji. I što je krivo u tom suludom igrokazu?
Danas, u trenutku kad gazimo godinu dana života s Covidom ljude apsolutno nije briga za projekte. Jedino važno je stanje u gospodarstvu, stabilnost na radnom mjestu i uredne plaće. Jer živimo u neviđenoj krizi, u kojoj je velika većina spala na četiri tisuće kuna državnih milodara. Naravno, u svakoj krizi dosad, gospodarskoj i ekonomskoj, pokazalo se da su javni radovi ono što može očuvati radna mjesta, generirati potrošnju i ubrzati oporavak. Njih se ne smije zaustaviti, ali kampanju temeljiti samo na nizanju završenih i obećanjima o novim projektima, mogao bi biti znak potpunog izostanka doticaja s realnosti. Ljudi ne mare za projekte ako im je ugrožena egzistencija, ako nemaju za kruha. A Dubrovnik bi realno, mogao postati, zbog koronakrize, najpogođeniji grad u državi. Njegova ‘industrija’ temelji se samo na turizmu, a turista će nam doći onoliko koliko covid-mogućnosti budu dopuštale. Tu ni gradonačelnik s čarobnim štapićem ne može puno napraviti. Ali može izaći s konkretnom strategijom, brojkama, temeljitim predviđanjima, a ako ćete i još konkretnije, pomoći kojom će Grad obuhvatiti svaku skupinu svojih stanovnika jer tanka je linija između onih socijalno ugroženih i onih koji će to, nažalost, možda brzo postati.
I otišao je Milan Bandić. Ovih dana rečenica koja ga najčešće karakterizira je – otišao je baš kako je i živio. I u smrti je pomrsio konce njegovim protivnicima, protukandidatima, a bilo ih je jedanaest koji su ga željeli skinuti s mjesta gradonačelnika Zagreba na kojem je proveo punih dvadeset godina. Kakav god bio njegov politički opus, a zasigurno će se desetljećima analizirati njegova ostavština, ipak ostat će zabilježeno da je otišao kao kontroverzni, ali doživotni gradonačelnik Zagreba, a ne kao gubitnik.
Njegovi politički neistomišljenici u nedjelju su bili primjereni i suzdržani, birali su riječi, ’ u rukavicama’ pričali o njegovoj eri i ‘delanju’. Većina, ne i svi. Bez trunke dostojanstva, ljudskosti, a s ogromnom količinom mržnje i prezira Matija Babić pokušao je izigravati frajera. Taj primitivni i frustrirani lik koji je dvadeset godina bio prištekan na Bandićevu sisu, ispisivao je retke koje kanalizacijski sustav cijele Metropole nije mogao progutati. Veće iživljavanje nad nekim čovjekom, pa makar on bio, i za njega, omraženi mrtvi gradonačelnik Zagreba hrvatska medijska scena nije doživjela.