Na današnji dan prije 125 godina, odnosno 25. lipnja 1893. godine, na Zelenoj je placi započela trodnevna svečanost otkrivanja spomenika velikom barkonom pjesniku Ivanu Gunduliću – Mačici.
Gundulić je jedan od rijetkih Dubrovčana i prvi dubrovački pjesnik kojemu je, doduše nakon pada Republike, podignut spomenik u povijesnoj jezgri. Spomenik je rad kipara Ivana Rendića.
Na početku trodnevnoga slavlja, na sam dan otkrivanja spomenika Dubrovnik je osvanuo svečano okićen zastavama, vijencima i slavolucima i preplavljem tisućama posjetitelja i svojih građana koji su sudjelovali u brojnim kultunim događajima organiziranih povodom ovog kulturnog, ali i političkog događaja, kojim se nastojalo odaslati jasne poruke o jedinstvu hrvatske političke misli. Tog je dana u gruškoj luci zavladala neviđena gužva. Bilo je usidreno osam velikih i više malih parobroda, kao i veći broj jedrenjaka.
Brojni hrvatski izletnici u grušku luku uplovili su pjevajući hrvatsku himnu, dok ih je nebrojeno mnoštvo s obale pozdravljalo klicanjem: ‘živili Hrvati! živila ujedinjena Hrvatska!’ Bila je to impozantna slika kakvu Gruž još nije doživio. Nakon toga svi sudionici su krenuli u Grad. Promet je bio obustavljen, na Pilama se pljeskalo i plakalo od radosti, a povorka je sa svojim barjacima nastavila preko Place, pozdravljajući Općinu i i Hrvatsku čitaonicu. Uvečer su pucali topovi s Minčete, Pile i Grad su bili obasjani veličanstvenom rasvjetom, a u 21 sat u prepunom kazalištu organizirana je veličanstvena svečanost.
Iako su tijekom otkrića spomenika zabilježeni provokativni povici: ‘Slava srbskomu pjesniku!’; tome nije pridavan veći značaj jer, kako je izvijestio dopisnik Vienca: ‘no to se izgubi u oduševljenom klicanju iz tisuće hrvatskih grla: ‘Slava hrvatskom pjesniku Gunduliću!’
Začetak promišljanja o potrebitosti podizanja Gundulićeva spomenika potekao su od dubrovačkih narodnjaka krajem sedamdesetih godina 19. stoljeća. Narodnjaci su inicijativu o podizanju Gundulićeva spomenika pripisali dubrovačkoj omladini. Politička scena onodobnog Dubrovnika odlikovala se vrlo konfliktnim političkim odnosima. Dubrovački Odbor za podignuće Gundulićeva spomenika uputio je javni poziv na svečanost. Hrvati su u proglasu čitali ‘hrvatskog’, a Srbi ‘srpskog’ spomenika. Upravo protivno nastojanjima dubrovačkog Odbora, cijelo slavlje ispalo je sjajnom manifestacijom hrvatske misli.
Premda je svečanost obilježena u vrlo izoštrenim nacionalno-političkim odnosima, zabilježeni su bili tek manji ispadi. Tisak je ovu činjenicu pripisivao prisustvu brojčano minorne srpske manjine koja se nije usudila otvorenije suprotstaviti hrvatskoj većini. Iako su tijekom otkrića spomenika zabilježeni provokativni povici: ‘Slava srbskomu pjesniku!’; tome nije pridavan veći značaj jer, kako je izvijestio dopisnik Vienca: ‘no to se izgubi u oduševljenom klicanju iz tisuće hrvatskih grla: ‘Slava hrvatskom pjesniku Gunduliću!’
Ivan Gundulić jedan je od rijetkih Dubrovčana i prvi dubrovački pjesnik kojemu je, doduše nakon pada Republike, podignut spomenik u povijesnoj jezgri. Početkom 19. stoljeća Gundulić postaje književni uzor hrvatskog nacionalnog preporoda, što je vjerojatno i razlog zbog kojeg su mu Dubrovčani 1893., dok je Grad još bio pod austrijskom upravom, kao simbolu otpora i slobode podigli, van svih dubrovačkih običaja, veliki spomenik na zelenoj placi, koja od tog vremena nosi naziv Poljana Ivana Gundulića.
Ivana Gundulića je Rendić prikazao u odjeći trgovca u galantnoj pozi. Na postolju spomenika isklesana su četiri plitka reljefa koji opisuju glavne epizode iz Gundulićeva epa ‘Osman’. Prigodom otkrivnja spomenika Ivo Vojnović napisao je pjesmu u prozi ‘Gundulićev san’. Spomenik je oštećen u 2. svjetskom ratu u bombardiranju 1944. godine i tom je prigodom u njegovom postolju pronađena povelja zakopana prilikom gradnje, a čiju je kopiju arhivirao Baldo Kosić, kustos tadašnjeg Domorodnog muzeja. Nakon obnove povelja je vraćena u spomenik.