Na današnji dan, 19. srpnja 1973. godine, u Dubrovniku je rođen Maro Šehović – pjesnik, kipar i umjetnik osebujnog senzibiliteta čiji trag u gradu i među ljudima koji su ga poznavali ni nakon godina ne blijedi.
Sin velikog dubrovačkog književnika Feđe Šehovića nije ostao u sjeni očevog imena. Maro je izgradio vlastiti umjetnički svijet, potpuno svoj – slobodan, nekonvencionalan i često ispred vremena. Nije stvarao zbog priznanja ni potvrde, nego iz unutarnje potrebe. Njegovi stihovi i skulpture bili su način promišljanja života, čovjeka i svega onoga što ga je okruživalo.
Njegov umjetnički put počeo je vrlo rano. Već sa 14 godina imao je samostalnu izložbu u foajeu Kazališta Marina Držića, a kasnije je svojim kiparskim radovima nastavio iznenađivati publiku. Posebno je ostala zapamćena izložba u Klubu mladih Orlando 2011. godine, kada je predstavio svoje „cijele kipove“, da bi potom u Art radionici Lazareti iste radove pokazao u njihovoj drugačijoj, razlomljenoj formi.
Maro je iza sebe ostavio i vrijednu pjesničku ostavštinu. Zbirka pjesama „Teška voda“, objavljena nakon njegove smrti, otkrila je dubinu njegova unutarnjeg svijeta – nemir, osjetljivost, otpor prema površnosti i stalno propitivanje čovjekova mjesta u svijetu.
U njegovim zapisima ostale su misli koje i danas snažno odjekuju: „Ljudi ne kontaju koliko smrt sadrži besmrtnost.“, „Geniji su ljudi koje bogovi šalju u nebo.“… Pisao je i: „Ništa iza mene opipljivo ostati neće.“
A ipak, ostalo je mnogo više od opipljivoga. Ostale su njegove riječi, njegova umjetnost i sjećanja onih koji su imali sreću susresti ga.
Akademik Tonko Maroević opisao je njegovu poeziju kao svjedočanstvo „bolne prenapregnutosti, nemirenja sa svijetom i otpora prema nezadovoljavajućoj zbilji“, prepoznajući u njegovim stihovima snažan osobni glas umjetnika koji nije pristajao na uobičajene okvire.
Maro Šehović otišao je prerano, u četrdesetoj godini života, ali njegov odlazak nije značio nestanak. Dubrovnik ga i danas pamti – u pričama, među ulicama kojima je hodao, u umjetnosti koju je ostavio iza sebe.
Na njegov rođendan ostaje tek podsjetiti na ono što je najvažnije – da neki ljudi ne ostavljaju trag količinom vremena koje su proveli među nama, nego snagom onoga što su u tom vremenu stvorili.
Maro Šehović ostavio je upravo takav trag – tih, poseban i neizbrisiv.
