Nakon vijesti o pokretanju istrage protiv bivšeg gradonačelnika Andra Vlahušića i vlasnika tvrtke Afrika Lukše Frankovića vrijedi podsjetiti na ugovor i dodatke ugovora o zakupu Revelina koji su doveli do ovakvog epiloga.
Prvi, odnosno osnovni ugovor između Grada Dubrovnika i ugostiteljskog obrta ‘Afrika’, u vlasništvu Lukše Frankovića, sklopljen je 4. kolovoza 2010. godine, i uz tek manje preinake skoro se podudara s uvjetima natječaja objavljenim na službenim stranicama Grada. Natječaj je raspisan krajem svibnja iste godine, a u zakonskom roku pristigle su tri ponude. Najbolja je bila ona dubrovačke tvrtke ‘Afrika’ koja je ponudila 57.600,00 kuna mjesečnog najma. Početni iznos zakupnine u natječaju bio je 10 tisuća kuna.
Prema tekstu natječaja, a slijedom toga i ugovora o zakup prostora u tvrđavi Revelin dubrovačka je tvrtka dobila Revelin na 5 godina i to dio I. kata uz lift površine oko 21 metar četvorni (pomoćna kuhinja i skladišni prostor) i cca 70 metara četvornih popločanog dijela Glavne dvorane, te natkriveni dio na taraci površine cca 86,00 metara četvornih i cca 50 metara četvornih na velikoj taraci (po 5 metara četvornih iznad svakog ventilacijskog otvora – a njih je ukupno 8) te uzdignuti dio tarace na istočnom dijelu za stolove i stolice površine 156 metara četvornih.
Svakome tko je barem jednom bio u Revelinu od otvaranja disco cluba sasvim je jasno da je zakupac dobio cijeli Revelin. Cijelu dvoranu na prvom katu, cijelu taracu, zahode (za posjetitelje i osoblje), prolaze, skale… No toga nigdje u ugovoru u zakupu. Nakon toga uslijedila su četiri aneksa ugovora koje je Grad Dubrovnik potpisao s tvrtkom ‘Afrika’. A u njima im se daje sve, i to bez povećanja najamnine, koja je podsjetimo još jednom, 57.600,00 kuna mjesečno.
Tako već 4. kolovoza 2010. godine gradonačelnik Vlahušić stavlja prvi potpis na DODATAK I. Ugovora o zakupu prostora u tvrđavi Revelin u kojemu se mijenja površina iznajmljenog prostora u tvrđavi i umjesto 70 metara četvornih popločanog dijela Glavne dvorane zakupac dobiva lađu površine 225 metara četvornih (prostor šanka, prostor za konzumaciju, pomoćnu kuhinju i skladišni prostor).
U Ugovoru je navedeno kako je ‘promjena u pogledu kvadrature na I. katu izvršena sukladno izvedenom projektu (koji u vrijeme potpisivanja ugovora o zakupu nije mogao biti detaljno određen stoga je u natječaju prostor na I. katu bio određen sa izrazom cca) koji je odobren od strane Konzervatorskog odjela i Grada Dubrovnika te jedino kao takav predstavlja zasebnu cjelinu dvorane koju zakon predviđa za nesmetano izvršavanje vrste ugostiteljske djelatnosti za koji je predmet zakupa predviđen’.
Nijedan ugostiteljski objekt pa tako ni disco ne može započeti s radom ukoliko nema osigurane sanitarne prostorije. Budući da to nije dogovoreno u glavnom Ugovorom, riješeno je njegovim Dodatkom. U istom onom Dodatku gdje se ‘definirala’ kvadratura zakupnik je dobio pravo korištenja zajedničkih dijelova i to: garderobe na međukatu, WC- a za goste na međukatu, WC-a za zaposleno osoblje u sjeveroistočnom dijelu međukata do kojih se dolazi skalama smještenim lijevo od šanka.
U veljači 2011. godine sklopljen je Sporazum o podjeli režijskih troškova, troškova održavanja, potrošnog materijala, zaštitarske službe i drugih odnosa u prostoru tvrđave Revelin. Naravno Sporazum je sastavni dio Ugovora o zakupu prostora u tvrđavi Revelin i na snazi je za cijelo vrijeme trajanja predmetnog Ugovora – dakle punih pet godina.
A za tih pet godina stranke su se sporazumjele kako će se troškovi održavanja, potrošnog materijala (toalet papir, sredstva za čišćenje, plastične čaše…) i zaštitarske službe dijeliti na način da zakupnik (tvrtka ‘Afrika’) snosi 70 posto, a zakupodavac (Grad Dubrovnik) 30 posto nastalih troškova. Sve to, održavanje i čišćenje te nabavu potrošnog materijala i zaštitarske službe, organizirat će tvrtka koja je iznajmila Revelin, a Grad će refundirati troškove uz predočenje originalnih računa o izvršenoj nabavi.
Iako je danas uobičajeno da je rok za plaćanje pojedinih usluga i materijala minimalno 30, a u nekim slučajevima i 90 dana, Grad Dubrovnik to radi u 8 dana.
Istim tim Sporazumom utvrđeno je da se režijski troškovi, a u njih spadaju računi za struju, vodu, klimatizaciju, lift i dr. dijele u odnosu 50-50. Troškovi se dijele tijekom 153 dana u godini, dok je u ostalim danima Grad Dubrovnik dao na korištenje Zakupniku cijelu glavnu dvoranu i taracu, pa je ovaj shodno tome sam dužan pokrivati režijske troškove i one za zaštitarsku službu.
Nadalje, 7. lipnja 2011. godine sklopljen je još jedan Ugovor i to o davanju na korištenje prostora tvrđave Revelin za organizaciju zabavnih događaja. U njemu su točno precizirani termini kada Grad Dubrovnik daje Zakupniku na korištenje prostor tvrđave Revelin – glavnu dvoranu i taracu za organizaciju zabavnih događanja. Riječ je o točno 212 dana kada ‘Afrika’ gospodari Revelinom. Od 1. lipnja do 30. rujna njima je Revelin na raspolaganju bez dana pauze.
Naravno u Dodatku ugovora stoji ‘ukoliko za neki od navedenih termina interes iskažu treće osobe, a Zakupnik se s time suglasi, Zakupodavac (Grad Dubrovnik) može traženi termin dati u zakup ili na korištenje trećoj osobi’. Ključno je ako se Zakupnik, tvrtka Afrika u vlasništvu mladog Frankovića s time suglasi!
Inače, zanimljivo je spomenuti neke odrednice iz Pravilnika o korištenju Revelina kojeg je 12. travnja 2011. godine potpisao gradonačelnik Vlahušić. U njemu stoji kako svima drugima (tvrtkama, turističkim agencijama, privatnim osobama recimo za vjenčanja…) zakupnina 24 sata korištenja Revelina iznosi 4.000,00 eura (‘Afrika’ 24 sata tijekom trideset dana u mjesecu plaća nepunih 8 tisuća eura). Ukoliko mu se nekim slučajem poklopi da je željeni termin slobodan jednodnevni zakupnik tvrđave mora znati da u iznos zakupnine nije uračunata audio-vizualna oprema u vlasništvu pružatelja ugostiteljskih usluga u Revelinu, dakle tvrtke Afrika. Korištenje navedene opreme, ili dijela navedene opreme zakupnik će dogovarati izravno s pružateljem ugostiteljskih usluga u Revelinu, sukladno Cjeniku koji je utvrđen između Grada Dubrovnika i pružatelja ugostiteljskih usluga u Revelinu. Ukoliko zakupniku za organizaciju nekog događanja nije potrebna oprema koja se nalazi u tvrđavu Revelin istu nije dužan iznajmiti, ali u tom slučaju nema pravo unijeti i koristiti svoju opremu ili je iznajmiti od treće osobe.
Po toj logici, nameće se sasvim razumljivo pitanje. Zašto Grad Dubrovnik, odnosno Andro Vlahušić nije sklopio i dodatak ugovora s tvrtkom ‘Afrika’ kojom bi naplatio 24-satno korištenje cijelog Revelina, odnosno preciznije dvorane na prvom katu s oko 900 kvadrata i tarace površine cca. 837,50 metara četvornih tijekom 212 dana u godini koliko ih ‘Afrika’ Ugovorom koristi.
Ovdje vrijedi dodati još jednu bitnu činjenicu: iako je Ugovor o zakupu prostora u tvrđavi Revelin između Grada Dubrovnika i tvrtke ‘Afrika’ sklopljen 4. kolovoza 2010. godine, ugostiteljska djelatnost Zakupnika počela se obavljati u zakupljenom prostoru 16. prosinca 2010. godine. Stoji to u još jednom Dodatku ugovora o zakupu prostora u tvrđavi Revelin kojeg gradonačelnik Vlahušić potpisuje 27. prosinca 2010. Budući da su tim Dodatkom ugovora stranke utvrdile stanje električnog brojila i stanje potrošnje vode na vodomjeru, postavlja se pitanje zašto zakupnik – tvrtka ‘Afrika’ nije plaćala vodu i struju od dana kada je ušla u posjed tvrđave Revelin točnije za vrijeme višemjesečnih pripremnih radova i uređenja. Sav iznos teretio je Proračuna Grada Dubrovnika i porezne obveznike. Zašto je također oprostio i iznos mjesečnog najma od kolovoza do sredine prosinca, te priznao troškove režija privatniku tek od dana početka obavljanja ugostiteljske djelatnosti, a ne od stupanja u najam temeljem pravovaljanog Ugovora od 4. kolovoza 2010. Izlaženje na ruku Zakupcu, a uz to i kršenje glavnog Ugovora od 4. kolovoza očituje se u članku u kojem stoji: ”Ugostiteljska djelatnost Zakupnika mora se početi obavljati u zakupljenom prostoru najkasnije do 15. listopada 2010. godine”. To je napravljeno tek dva mjeseca kasnije, a uredno je, bez nadoknade kune štete Gradu Dubrovniku, izmjenjen datum početka rada u Dodatku ugovora.
Nadalje, iako je natječajem bilo propisano kako će Gradu pripasti cijeli prihod od prodaje ulaznica, karte za ‘upad’ u Revelin, čija cijena ovisno o programu košta minimalno 50 kuna, Vlahušić je naknadno definirao kako će Grad od prodaje ulaznica dobiti 10 odnosno 30 kuna. Posve je upitno za koje događaje, a kako je navedeno u natječaju, Grad Dubrovnik ostvaruje profit od cjelokupnog iznosa prodanih ulaznica. Odnosno za koja to događanja Grad i Organizator utvrđuju posebnu cijenu kojom tada Gradu pripada dio ovisno o godišnjem dobu. Podsjetimo i Državna je revizija svojedobno utvrdila kako Grad Dubrovnik nema nikakvu kontrolu nad prodanim ulaznicama.