‘Trebalo je više od puna dva mjeseca da Dubrovačko – neretvanska županija sazove tematsku sjednicu na temu izgradnje Centra za gospodarenje otpadom u Lučinom razdolju iznad Malostonskog zaljeva koju su inicirali oporbeni vijećnici na čelu s Mostom nezavisnih lista. Kako nešto ne bi pošlo po zlu i kako javnost nebi prije izbora slučajno čula nešto što HDZ-u može odnijeti glasove ista će se održati kada se izborni rezultati već budu znali. K tome je jučer županijska agencija požurila potpisati i ugovor o sufinanciranju realizacije ovog projekta s Fondom za zaštitu okoliša, jer važnije se predizborno naslikati i još jedan put plasirati hrpu laži narodu kojeg će troškovi zbrinjavanja otpada nakon izgradnje Centra koštati mjesečno kao rata ozbiljnog kredita, nego čuti što misli taj isti narod’, napisao je gradski i županijski vijećnik te Mostov kandidat za Sabor, Maro Kristić. Njegovo pripćenje prenosimo u cijelosti.
‘Nevjerojatna je količina licemjerja i populizma, nadamo se još kratko vladajućih. Dovoljno je spomenuti tri aktualna primjera u kojima Župan odnosno Županija imaju glavnu riječ pa će svakome biti jasno koliko ima vjerodostojnog u njihovom postupanju. Ukoliko samo pokuša usporediti postupanje Županije u slučajevima nekretninskog projekta na Srđu, Centra za gospodarenje otpadom u Lučinom razdolju i postavljanja četiri kioska s nadstrešnicom na Peskariji čovjek se mora zabrinuti. Zadnji cilj ovog osvrta je otvoriti raspravu ili iznositi stavove za ili protiv nekog od ova tri projekta. To je sada najmanje bitno. Puno je važniji modus operandi postupanja onih koji bi narodu trebali vratiti povjerenje u sustav i institucije, a to su oni koji su godinama na vlasti u Županiji i koje na žalost narod bira, a tiha većina svojim ne izlaskom na izbore potvrđuje.
Namjerno sam izdvojio ova tri primjera od kojih su sigurno puno kontroverzniji i opasniji onaj “golferski” koji prijeti Dubrovniku i njegovim građanima i onaj koji prijeti uništenjem Malostonskog zaljeva, njegove prepoznatljivosti, svjetski poznatih i brendiranih kamenica te turizmu i životu ljudi na širem području Dubrovačkog primorja od onoga koji može naštetiti vizurama kulturne baštine.
Postavlja se pitanje postoje li na području naše županije neka dva naroda, građani prvog reda i građani drugog reda i zašto reakcije nadležnih nisu jednako brze i efikasne u sva tri navedena slučaja? Žašto se građani dijele na one čiji je glas bitan i one čiji se glas godinama ignorira? Više od desetljeća brojni aktivisti i građani upozoravaju na opasnost koju donosi projekt na Srđu i izgradnja centra za gospodarenje otpadom na izrazito propusnom krškom terenu u Lučinom razdolju u koje su kroz više od 10 godina plasiranja mantre o zapošljavanju stotina i tisuća ljudi i novoj vrijednosti jedino utučeni milijuni kuna javnog novca u izgubljene sporove i skupu i bespotrebnu administraciju, a da nitko ne čuje niti pokušava poslušati te građane i njihove brojne argumente. Istovremeno, vox populi im je izrazito bitan na Peskariji, gdje poduzetnik ulaže svoje novce i gdje je očigledno da su institucije zakazale, jer je jasno kao dan da su i župan i gradonačelnik koji nema nadležnost, ali je vjerojatno bio ranije upoznat sa svime, kao i konzervatorski odjel dali zeleno svjetlo na taj projekt pa se povukli kada su osjetili nezadovoljstvo građana. Kao što su nejasni kriteriji po kojima je poduzetniku Maru Hajdarhodžiću netko očito odobrio pa onda uskratio pravo postavljanja četiri kioska s nadstrešnicom, također je nejasno zašto nije jednako važan glas građana koji prosvjeduju jer nešto “bode oči” i narušava vizure i glas onih koji se zalažu da bi spriječili nešto što može ostaviti puno teže i dalekosežnije posljedice od narušavanja vizura, a to je narušavanja zdravlja, prirodne ravnoteže i kvalitete života na tom području. Prvi sam za to da se štite vizure i naša povijesna baština, ali bez vrijeđanja inteligencije i po jasnim kriterijima koji ulijevaju povjerenje i poduzetnicima i građanima koji drže do baštine. Kriteriji po kojima su “investitori” sa Srđa važniji od građana u Gradu, a građani iz Grada važniji od poduzetnika iz tog istog Grada, a oni građani i aktivisti koji negoduju u Primorju uopće nisu važni ne ulijevaju vjeru u niti jednu pozitivnu vrijednost za koju bi se svi trebali boriti. Naprotiv, samo osnažuju nepovjerenje i percepciju da smo država koja je teško nagrižena korupcijom, podjelama, i u kojoj su volja naroda, demokracija i povjerenje u institucije instrumentalizirane i srozane do krajnjih granica’.