Predavanje i predstavljanje knjige “Nepodnošljiva lakoća strahovanja” Helene Šunjić, integrativne terapeutkinje po metodi Centra za integrativni razvoj, održalo se u petak u Čitaonici Narodne knjižnice Grad.
U začaranom krugu napada panike ili anksioznosti, može se krenuti od misli koja urodi strahom, što stvara adrenalin i fizički se manifestira. Isto vrijedi obratno i odakle god da se krene u tom procesu.
Šunjić je ispričala je kako je s 22 godine dobila prvi napad panike, a poslije ih je bilo 20-ak dnevno. Prošavši kroz terapije lijekovima i psihoterapije, naišla je na integrativnu terapiju s koje se pomalo makla s lijekova, ali kaže kako to ‘ne vrijedi za sve’, također istaknula je da, osim onoga što terapeut radi, je jednako važan i odnos koji se razvija s terapeutom, to jest, kako se čovjek osjeća u razgovoru s njim.
– Anksioznost je normalan osjećaj isto kao ljubav, strah, sreća, koji svi imamo, međutim ako počne narušavati kvalitetu života i ako je konstantno s vama, onda to ulazi u sferu poremećaja.Kad kažem da sam ja imala dijagnosticirani anksiozni poremećaj, od pet ljudi u društvu, četvero će reći da su i oni imali ili netko od njihovih bližnjih – rekla je Šunjić istaknuvši kako su je ‘šokirale’ statističke činjenice Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) koja prognozira da će 2040. čak 50 posto stanovništva biti dijagnosticirano s anksioznim poremećajem.
Šunjić je spomenula ‘teoriju vezivanja’ psihijatra Johna Bowlbyja koja govori da se kao malene bebe rađamo s dvije potrebe: potrebom za sigurnošću i potrebom za vezivanjem. Ako je nešto od toga u toj dobi djetetu uskraćeno, veća je mogućnost da će nekad kasnije u životu razviti anksiozni poremećaj.
– Ako gledamo bazične ljudske potrebe to su potreba za namirenjem fizioloških potreba (glad, žeđ, sigurnost i sl.), zatim dolaze druge potrebe kao što je potreba za ljubavlju, poštovanjem, razvojem, sigurnošću… Okidač za panične napade nije disbalans u hormonima, ni štitnjača, nego naša nemogućnost da se nosimo s onim što osjećamo. Događa se najčešće u ranim 20-ima, u razdoblju kada se odvajamo od roditelja, postajemo odrasli, ali jako česta je i među ženama koje se nalaze u menopauzi – objasnila je.
Neki od znakova napada panike su lupanje srca, otežano disanje, malaksalost, zujanje u ušima, znojenje, vrtoglavica, nesanica, nemir i itd.
– Tko prvi put doživi napad panike misli da će umrijeti ili poludjeti. Kad čovjek ima napad panike njega emocije preplavljuju, kao da se utapa u užasu. Neki od najranijih okidača paničnih napada kreću od rođenja poput poroda koji može poći po zlu, doba majke, neadekvatne podrške partnera, ali česti su i kod djece rođene u ratu jer su njihove majke i oni bili u nesigurnom okruženju. Iako se mi toga ne možemo sjetiti umom, naše tijelo pamti, naš nervni sistem je izgrađen od iskustava koje smo imali, i ta baza za osjećaj samopouzdanja i sigurnosti stvara se u prvom periodu života kada se mozak najbrže razvija – rekla je Šunjić.
Nakon predavanja i predstavljanja knjige, Helena Šunjić održala je i SOS radionicu na temu anksioznosti i napada panike u na kojoj je predstavila neke od tehnika koje je kroz višegodišnje iskustvo bavljenja problemom osmislila i provjerila.