Neke od najpsihodeličnijih pjesama u pop glazbi nastale su u zenitu Ljeta ljubavi. Beatlesi su još u veljači 1967. izbacili singlicu ‘Strawberry Fields Forever’, a onda u svibnju iste godine još jednu pjesmu s nimalo skri-venim aluzijama na, među pripadni-cima hippie kontrakulture široko popularan i sveprisutan, halucino-gen. Naravno, riječ je o ‘Lucy In The Sky With Diamonds’ s legendarnog albuma ‘Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band’. Jefferson Airplane, pro-totipski hippie kolektiv iz San Fran-cisca, u lipnju objavljuje najčudniju pjesmu druge polovine 60-ih. ‘White Rabbit’ je lirski ispunjen imaginarijem iz djela Lewisa Carrolla (Alisa u zemlji čudesa, Alisa s one strane ogledala) i referencama na rekreativnu psihodeličnu drogu, poglavito gljive, dok glazbeni crescendo inspiraciju crpi iz Rave-lovog Bolera i Miles Davisove verzije djela za španjolsku gitaru ‘Concierto de Aranjuez’. I onda u prosincu te iste 1967., kada je Ljeto ljubavi kalendarski već završilo, mnogi su češkali glave pokušavajući odgonetnuti otkud je sad najtripozniju pjesmu 60-ih snimio duo nimalo nastrojen hipijevskom svjeto-nazoru – kćer Franka Sinatre, Nancy i brkati county-pop skladatelj i pro-ducent Lee Hazlewood. I o čemu se, kvragu, radi u ‘Some Velvet Morning’, toj predivnoj misterioznoj pjesmi koja kao da stanuje u nekom čudnom pro-storu između jave i sna. Ovo poduže razmišljanje sasvim je prikladan uvod za prikaz rada Nancy Sinatre i Leeja Hazlewooda, kreatora njenih najprepoznatljivijih pjesama, a povodom izlaska retrospektivnog albuma pjevačice koja je u lipnju prošle godine ušla u osmo desetljeće života. ‘Start Walkin’ 1965–1976’ naziv posu-đuje od prvog velikog hita ovog dua – pjesme ‘These Boots Are Made For Walkin’’, koja je 1966. bila globalni hit broj jedan. Light in the Attic Records izdavač je iz Seattlea, a od 2012. godine reizdali su i remasterirane verzije niza ključnih albuma Leeja Hazlewooda. ‘Start Walkin’’ kompilira najznačaj-nije uspjehe Nancy Sinatre, a više od polovice njih može se vezati uz partnerstvo s Hazlewoodom, bilo kao autorom ili ‘samo’ producentom nje-nog materijala. Za takav razvoj doga-đaja zaslužan je nitko drugi nego stari Frank, koji ih je spojio nakon što se od 1961. godine karijera njegove mezimice nije makla s mrtve točke. Naravno, ni Frank Sinatra nije mogao znati što će se izroditi iz takvog ‘spoja na slijepo’. Hazlewood je Nancy odmah gurnuo prema imidžu opake djevojke. Iščeznut će njen dotadašnji izgled dobre cure iz susjedstva, a zamijenit će ga look koji je Sinatra preuzela s londonskog Carnaby Streeta i pomiješala ga s modom ulica New Yorka, stvarajući seksipilan i otmjen stil, posve njen.
Prvi Hazlewoodov singl za Sinatru bio je simpatičan komad orkestriranog popa ‘So Long, Babe’ (1965.), a onda je u siječnju iduće godine izašao ‘These Boots Are Made For Walkin’’, a da bi se to dogodilo Sinatra je Hazlewooda trebala odgo-voriti od njegova suludog nauma da ju sam snimi i to uz argument da bi pje-sma u muškoj verziji izgubila šarm i jednostavno bila agresivna. Ostalo je povijest. Do kraja 60-ih duo je snimio desetak uspješnih singlica i sedam lp ploča s krunom karijere, zajedničkim albumom ‘Nancy & Lee’ iz 1968. Recept su ponovili 1972. godine s ‘Nancy & Lee Again’ i to nakon što se Hazlewood vratio iz Švedske (gdje snima neke od svojih najboljih izda-nja). U međuvremenu klima se promi-jenila, ali bez obzira na to što ih više nije bilo na top listama, album krije neotkrivene dragulje poput autor-ske ‘Paris Summer’ ili obrade pjesme ‘Down from Dover’ DollyParton, a obje su uz ‘Arkansas Coal’, uvrštene i na ‘Start Walkin’ 1965–1976’. Bilo da ste se s glazbom Nancy Sinatre upo-znali preko soundtracka za ‘Kill Bill’ Quentina Tarantina ili vam je za uho zapela electro-pop obrada ‘Some Velvet Morning’ u izvođenju škotskih rockera Primal Scream i Kate Moss, kao jedan od svjetlijih primjera među gotovo 20 različitih covera pjesme, isplati se posegnuti za ovom kompilacijom kako biste saznali više jer ima toga još za čuti. Možda vas ohrabri i činjenica da su svojim zajedničkim radom Sinatra i Hazlewood utjecali na mnoge globalno poznate glazbenike; od predstavnika underground scene 80-ih i 90-ih Lydie Lunch i Rowlanda S. Howarda, grupa Thin White Rope, Giant Sand, Slowdive ili Saint Etienne pa sve do stožernih indie, rock i pop izvođača poput Lane Del Rey, Nicka Cavea, Morrisseya, Jar-visa Cockera (Pulp), grupa Calexico, Tindersticks, Sonic Youth i U2.
Foto: @NancySinatra (Twitter)