JUTRO S KOMUNALNIM REDARIMA ‘Treba znati osjetiti kako grad diše i stalno biti u điru’

Naći ćete ih u ‘krvnikovoj kući’. Tako se od pamtivijeka naziva zgrada u susjedstvu dominikanskog samo­stana. Ima tu dosta simbolike jer ih mnogi koji se ne drže zakona i grad­skih pravlinika i odredbi često doživlja­vaju baš kao ‘krvnike’. A oni samo rade svoj posao. Pritom ih je zaista malo.

Oni su dubrovački komunalni redari, koji ovih ljetnih dana imaju nikad više posla. Razmili su se po gradu, a pritom mislimo na administrativno područje od Brsečina do Svetog Jakova, te proOni su dubrovački komunalni redari, vode i održavaju komunalni red. Mi smo stoga odlučili provesti s njima barem jedan dio njihova naporna rad­nog dana. ­
— Malo ste mi blijedi, treba vam sunca. Sad ćete poći u đir po gradili­štima, a kasnije na plaže te obilazak ugostiteljskih objekata – veli nam kroz šalu (barem smo to tako shvatili) prvi čovjek dubrovačkih komunalnih redara Pero Šimunović.

‘Bolje od nas znaju kad radimo!’
Tog ponedjeljka ujutro u akciji je bilo njih pet, jedan je na godišnjem, a dvo­jica su u suprotnoj smjeni, koja ljeti traje do 2 sata iza ponoći. Dan započi­njemo obilaskom prijavljenih i nepri­javljenih gradilišta.
— Sva gradilišta koja obilazimo su već u obradi pa provjeravamo pridržavaju li se ograničenja u radu tijekom sezone. Imamo tri liste gradilišta: onih kojima su radovi odobreni, onih kojima nisu te onih ostalih koje mi ili građani pri­mijetimo – objašnjava nam komunalni redar Ivica Cumeljan dok se približa­vamo prvoj lokaciji, gradilištu jedne zgrade iza Robne kuće Minčeta.
— Ovo gradilište nam je najveći pro­blem. Već su bezbroj puta upozoreni, dobili su i jednu kaznu, a sad s diza­licom postavljaju ‘šalung’. Rade svaki dan od 7.30 do 17 sati, a morali bi raditi od 9 do 14 sati. Neka smo gradilišta bili prisiljeni i zatvoriti jer se nisu pridrža­vali odredbi. Ove godine smo imali dvadeset gradilišta na popisu. Kad uočimo problem, najprije izdavamo rješenje u hitnom prestanku radova, a ako se ogluše idu novčane kazne. Neki će nas možda poslušati i nakon usmenog upozorenja, ali mi moramo uvijek sve imati napismeno, jer možda se predomisli nakon dva dana – ističe Cumeljan.

Potom obilazimo još nekoliko gradilišta, po dva u Ulici Andrije Hebranga i Solitudu te u Rožatu. Svi su bili ‘uredni’. Ili nije bilo nikakvih aktiv­nosti ili nije bilo riječi o radovima na konstrukciji objekta.
— Oni svi sad čekaju 15. rujna za nastavak gradnje. Moram reći da je nelogično da mi rješenja izdavamo investitoru, a zapravo bi trebali izvo­đačima radova. Jer može se dogoditi da izvođač nešto radi, a da vlasnik to niti ne zna – napominje Cumeljan te ističe zanimljiv detalj.
— Neki od izvođača često znaju kori­stiti vikende kad mi ne radimo. Oni bolje znaju kad mi radimo, nego mi sami! – otkriva Cumeljan.

Prvo upozorenje, potom kazna
Između obilazaka gradilišta koristi se vrijeme za turu kontrole vozila bez registarskih oznaka, na koje se lijepe rješenja o upravnim postupcima.
— Prije smo vozila ‘dizali’ nakon obavijesti, ali sad prvo treba ići rje­šenje na vozilo i na oglasnu ploču
javi, onda mu slijedi upravni postuGrada Dubrovnika. Pa ako se vlasnik pak. Ako se ne javi, deponiramo ih u skladište na 15 dana, Ako se i tada ne jave, dolazi tvrtka CIOS za auto­otpad, ‘zgužva’ vozilo i nosi ga. To je svakako gubitak za vlasnika. Imali smo nedavno primjer gdje je vlasniku bio problem platiti 500 kuna kazne pa je ostao bez vozila vrijednog dvije tisuće eura – objašnjava cijeli proces Cume­ljan.

Inače, lokacije na kojima se mogu naći neregistrirana vozila gotovo nikad nisu na glavnim prometnicama, nego negdje sakrivene, između zgrada ili u manje frekventnim ulicama. Uskoro smo se upoznali s jednim takvim pri­mjerom, u Ulici kralja Tomislava u Lapadu. ­
— Ovo je javna površina između nekoliko zgrada, koja je nekad bila dječje igralište, a stanari zgrada su je pretvorili u parkiralište, misle da je to privatno – objašnjava nam Cume­ljan, dok lijepi upravna rješenja na čak tri neregistrirana vozila. Na jed­nom od njih biljni svijet se već pošteno razvio. Drugi primjer pronašli smo u Mokošici, pored ‘barake’ mokoških umirovljenika.
— Meni je uvijek cilj riješiti problem, a često se zbog toga moram nadmu­drivati s ljudima. Uvijek mora posto­jati komunikacija. Na gradilištu razgo­varam s poslovođom, najprije usmeno upozorenje, a potom slijedi prijava – kaže nam Cumeljan te ističe jednu novost u radu redara.
— Već godinu dana imamo nalog nadređenih da svaki redar radi sve sam. Ako napravim dvadeset očevida, moram u dva dana to sve posložiti: napisati službenu zabilješku, izvaditi podatak iz sudskog registra, GIS-a, zemljišnika. Moramo biti geodeti, a i poznavati zakone, što je jako bitno. I to sve znati sami napisati – ističe Cume­ljan te dodaje kako bi svakako trebalo donijeti moderniju odluku o komunal­nom redu, koji je prilagođen novim uvjetima življenja. Ipak, zadovoljan je sa stavom gradonačelnika Frankovića.

Franković dao odriješene ruke
— Nama je gradonačelnik na dva sastanka naglasio da nema zaštićenih te da prema svakome postupamo jed­nako. Dao nam je baš odriješene ruke u primjeni svih mogućih odluka i zakona kako bismo suzbili nered. To je velik korak u našem radu. Premda treba reći kako gradonačelnik očekivano ne zna niti može znati neke detalje našeg posla. Ali svakako se vidi velik napre­dak. Ogorčenje koje se nakupljalo dvadeset godina teško je prebrisati preko noći, ali su nam konačno dani pravi instrumenti u ruke da možemo efikasnije raditi. Tako se, na primjer, neke kolege više ne boje kazniti čla­nove nekih stranaka, a zbog toga im se u prošlosti prijetilo ili ih se vrije­đalo – govori nam Cumeljan te iskreno razlaže glavne probleme svog posla.
— Problem je što se nas u javno­sti doživljava u negativnom smislu: da samo kažnjavamo, što nije istina. Također, nama je plaća mala za ono što radimo. Ovaj posao nije primamljiv kvalitetnoj radnoj snazi. Pa tko će raditi ovaj posao za 5 tisuća kuna i zamjerati se pritom cijelom gradu? Trebalo bi mijenjati zakon kako bi nas se moglo motivirati prema učinku. Uostalom, nas bi po sistematizaciji trebalo biti najmanje dvostruko više nego što nas je sada. Minimum je 14 do 16 za pokriti sve što radimo, jer su stalno rotacije na godišnjem odmoru, a radimo tijekom
smjene. Imali smo četiri ili pet sposvih dana osim Božića. Nekad i u tri sobnih mladića koji su nakon godinu dana odustali, jer nisu mogli psihički izdržati vrijeđanje, prijetnje. Nije ovaj posao lak. Ja radim već 22 godine, ali mladi momci u startu nisu sigurni u sebe pa kad druga strana to prepozna odmah krene vrijeđanje. Treba se znati postaviti. Nema tu vremena za prila­godbu, već te odmah baca ‘u vatru’, preko noći treba naučiti sve propise – objašnjava nam Cumeljan.

‘Treba uspostaviti autoritet’
Komunalni đir nastavljamo s Josipom Benderom i Ivušom Brajevićem. Iduća meta su plaže, potom stolovi.
— Već tri godine radim ovaj posao. Cijeli život radim s ljudima, dosta dugo sam radio u ugostiteljstvu. Treba znati kako se svakoj stranci ne može pristu­piti na isti način. Trebate biti psihički vrlo stabilni. Najveći problem je što se ovaj posao nosi doma, jer vas ljudi zaustavljaju i izvan radnog vremena. Naša služba treba uspostaviti i provo­diti red, a ne striktno kažnjavati. Kazne su posljednja mogućnost – rekao je Bender.
S kolegom Ivušom Brajevićem Ben­der najprije obilazi kupališta.
— Kad dođemo na plažu tražimo koncesijsko odobrenje za ugostiteljski objekt ili postavljanje stolova, ležaljki i slično. Ako se što uoči, treba svakoga najprije upozoriti, barem dvaput. Ne ide se odmah s kaznom, ali treba uspo­staviti autoritet. Nitko nije kažnjen da prije nije upozoren – ističe Brajević.
U ovom điru obišli smo tri dubro­vačke plaže s četiri ugostiteljska objekta. Riječ je o plažama Buža 1 i 2 u povijesnoj jezgri te plaži Šulić u Pilama. Tek je u slučaju jednog ugostiteljskog objekta (Buža 2) uočeno prekoračenje gabarita pa je ovlaštena osoba usmeno upozorena.

Javne površine ‘uredne’
Spuštamo se na Stradun, gdje redari upozoravaju jednog do pasa golog talijanskog turista da obuče majicu. U Širokoj ulici slijedi kontrola zauzetosti javnih površina nekoliko ugostiteljskih objekata. Za utvrditi stanje koristi se poseban građevinski laser, ali se dosta toga može utvrditi i golim okom.
— Danas su svi restorani uredni, unu­tar su svojih gabarita, pa nema potrebe da se javljamo vlasnicima. Inače, svaki prekršaj vezan za objekt ‘vuče’ javnu površinu, bilo da je riječ tek o smeću, buka, višak površine… – ističu našu sugovornici, s kojima krećemo prema Pilama, gdje najprije zatičemo ilegalne ‘bookere’ koje se kažnjava zbog neovla­štenog reklamiranja, a potom na pje­šačkom prijelazu ispred garaže hotela Hilton Imperial i jedno vozilo s više od 8 mjesta koje protivno gradskoj odluci ukrcava goste. Za sve njih slijede pre­kršajne kazne.
— Ovdje je već u prekršaju jer se zau­stavio na zebri. A uz to još i ukrcava – napominju naši sugovornici.

‘Šefu je teže nego gradonačelniku’
I baš kad pomislimo da smo saznali sve o njihovim zadacima, nastavljaju nam nabrajati zaduženja, od kontrole ošte­ćenja na raznim objektima do koordi­nacije s Čistoćom po pitanju mjesta i vremena za odlaganje otpada. A toga ima još.
— Jedino što nam nedostaje jest vete­rinar, a najbliža je ispostava u Splitu. A veterinar bi trebao ići s nama u obila­ske, ili da se mi osposobimo. Također, nemamo aparat za očitanje buke, već jedino kontroliramo dio pravilnika da se glazba ne čuje izvan objekta – kažu nam sugovornici.
— Premalo nas je da možemo pokriti sav posao koji imamo za obaviti. Ljudi misle da mi cijeli dan sjedimo, pijemo piće ili smo na ručku ili večeri. A ne shvaćaju koji mi imamo grč za raditi ovaj posao, svakog dana od jutra do mraka – objašnjava Bender.
— Kad se sad sagleda cjelokupna slika grada, red je uveden. Javne povr­šine se drže uredno, posebno nakon što je onaj jedan lokal kažnjen trajnim oduzimanjem. Nakon tog slučaja je puno veći mir. Ma vide se na terenu učinci gradonečalnikove odluke da se ide čvršće i odlučnije u održavanje reda – smatra Bender.
— Čovjek treba znati osjetiti kako grad diše. Trebaš stalno biti u điru, pra­titi što se zbiva, kako se tko ponaša. Pa ovo je drugi grad u Hrvatskoj po dopri­nosu za državni proračun. Ne smi­jemo zagušiti turizam jer je Dubrov­nik ‘zlatna koka’ Hrvatske. I bitno je da ovo sve treba regulirati čeljad iz grada, ljudi koji znaju što se ovdje zbiva, a ne netko iz Zagreba – kaže nam Bender.
Zanimalo nas je što misle o svom šefu Peru Šimunoviću, a odgovor je bio znakovit.
— Šef je odličan, ali nikako mu nije lako. Pod velikim je pritiskom. On je na udaru građana više nego sam gra­donačelnik! – slažu se naši sugovornici.