Nezaposlena osoba koja se ne može prijaviti za posao jer nema automobil, kada je taj uvjet neopravdano postavljen u oglas, zapravo je žrtva diskriminacije.
Isto vrijedi i za radnika kojem poslodavac smanji plaću kad dozna da je beskućnik, kao i za Romkinju kojoj je zabranjen ulazak na javno mjesto.
Diskriminirani su svi koje je netko stavio u nepovoljniji položaj zbog osobne karakteristike, poput dobi, zdravstvenog stanja, etničkog podrijetla, društvenog položaja i mnogih drugih osnova navedenih u Zakonu u suzbijanju diskriminacije.
– U prošloj godini otvorili smo 263 predmeta u kojima smo istraživali je li netko diskriminiran ili je postajao opravdan razlog stavljanja osobe u nepovoljniji položaj zbog neke karakteristike. Primjerice, ako poslodavac traži radnika s izvrsnim poznavanjem ruskog jezika, što je u skladu s opisom posla, onda nema diskriminacije. No, situacija se mijenja kad poznavanje ruskog nije odlučujući faktor za obavljanje tog posla – objašnjava pučka pravobraniteljica Lora Vidović, koja je na čelu institucije zadužene za suzbijanje diskriminacije u Hrvatskoj.
Od navedene 263 pritužbe, najčešće su bile one na osnovu etničkog podrijetla, nacionalnosti, rase ili boje kože, zatim na osnovu dobi, obrazovanja, političkog uvjerenja, vjere i zdravstvenog stanja, dok je najučestalije područje rada, zatim zapošljavanja, javnog informiranja te pristupa dobrima i uslugama. U istom razdoblju vođena su 374 sudska postupka vezana uz ovu problematiku.
Diskriminacija je zakonom zabranjena u svim državama članicama Europske Unije, a onome tko je počini u Hrvatskoj, sud može odrediti od tisuću do 350 tisuća kuna kazne. Ipak, prema najnovijem istraživanju Eurobarometar, u Hrvatskoj je ove godine diskriminaciju doživjelo 33 posto ispitanih, a zabrinjava podatak da je polovica ispitanih, točnije njih 52 posto, izjavilo kako ne bi znali svoja prava, u slučaju da postanu žrtve. Istraživanje potvrđuje ono na što pučka pravobraniteljica već dugo upozorava – stvaran broj slučajeva višestruko je veći od prijavljenog.
Naime, građani često ne prepoznaju diskriminaciju, a kada i znaju što se događa, zbog nepovjerenja u sustav boje se bilo kome obratiti.
– Strah ih je dugotrajnosti i troškova sudskog postupka, ali i daljnje viktimizacije, primjerice gubitka posla, pogoršanja radnih uvjeta ili osvete onoga koga su prijavili – ističe Vidović razloge na koje redovito ukazuje u Godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru.
Upravo su edukacija građana o njihovim pravima i podizanje svijesti o ovom problemu bili ciljevi ove institucije pri otvorenju antidiskriminacijske telefonske linije u srpnju 2014., kao i osnivanju mreže regionalnih točaka za suzbijanje diskriminacije, u koju su okupljene udruge iz Splita, Siska, Poreča, Vukovara i Zagreba.