Badnjaku i najradosnijem blagdanu Božiću posebno se vesele mališani.
Više je razloga za to, a vjerujemo kako je jedan od njih i kolendavanje od kuće do kuće, ili od stana do stana kako bi svojim susjedima, rodbini i prijateljima pjesmom nazdravili i čestitali radosni blagdan Božića. I zauzvrat naravno dobiti rego.
Kolendavanje je stara dubrovačka tradicija koja se i kod velikih i kod malih očuvala do današnjih dana. Tragovi kolendavanja se, prema pisanju Maje Bošković-Stulli iz knjige „Pjesme, priče, Fantastika”, mogu naći još u 13. stoljeću unutar Statuta iz 1272. godine gdje se spominje badnjak kojega su pomorci unosili u Knežev dvor, pristavljali ga na vatru čestitajući knezu pjesmom. Za to su, naravno, bili i nagrađeni.
Kolende se prema istom izvoru spominju i 1706. godine kada je dubrovački nadbiskup izdao zabranu svim crkvenim osobama da po gradskim ulicama izvode “popijevke, pučki zvane kolende te druge pjesme i svirku”. Ova zabrana svjedoči da je kolendavanje početkom 18. st. bilo veoma rašireno među crkvenim osobama i pukom. Godine 1744. je dominikanac Serafin Crijević zabilježio sljedeće: “Običaj je da uoči nekojih glavnih svetkovina idu uvečer mladići iz puka pred kuće plemića i građana pjevati razne popijevke, za koje ih nagrađuju kakvim darom.”
Na prijelazu u 19. stoljeće družine kolendara su uoči dana pojedinih svetaca te Božića, Nove godine ili Tri kralja pjevale kolende na ulicama i pred vratima prijatelja ili rodbine. Običavali su pjevati cijelu noć, a domaćini su ih častili zakuskom. U Dubrovniku i okolici kolendavanje je očuvano do danas, te se kolenda pjeva na Badnjak i Staru godinu, a kolendavanje je posebno omiljeno kod djece. No, kolendavanje je rašireno kako među djecom tako i među odraslima koji uz pjesmu i veselje s radošću dočekuju Božić. Stoga su ovi blagdanski dani jednostavno nezamislivi bez tog običaja.