Braslav Turčić jedan je od imućnijih naših sugrađana, iako na prvi pogled to na njemu po ničemu ne bi rekli.
Prvi put kad smo se našli u jednom dubrovačkom kafiću, dočekao u sasvim ‘običnom’ izdanju. Uredno pošišan, pristojno odjeven, ništa na njemu nije odavalo neke ‘ekstravagancije’ kakve se često vide kod ljudi njegove platežne moći. Tema – tzv. Titova vila, ili kako je Turčić voli zvati – dom. Već u prvom telefonskom razgovoru, na naše pitanje o tome kakva je sudbina te kuće koja je bila i ostala jedina rezidencija iz bivšeg sustava koja je nakon godina i godina suda vraćena u ruke vlasnika, Turčić nam je spremno odgovorio – u najam dok sam ja živ ne ide.
Nakon kratke tihe pauze, dogovorili smo se naći. I popričati. Pa kako bude, zaključili smo na telefon. Već spomenuti prvi susret prošao je uz komentiranje aktualne društvene situacije u Dubrovniku, ali i šire te nakon sat i pol vremena dogovor je pao – kad mu gosti iz Njemačke odu otvorit će nam vrata svog doma i dopustiti fotografiranje sadašnjeg stanja Titove vile.
Cijeli život u turizmu
Sedam dana kasnije sjedimo u njegovom uredu u bivšoj Titovoj vili. Više se tako ne zove naravno, a na naš upit je li joj on nadjenuo neko ime samo se nasmije. Osebujan čovjek, ali u prvom redu pristupačan. — Rođen sam u Zagrebu 1942. godine, ali od 12. godine živim u Dubrovniku. Godine 1967. godine sam morao otići trbuhom za kruhom u Njemačku. U to vrijeme sam već ostao bez roditelja i gore sam otišao praktički praznih ruku – priča nam gospar Turčić o svojim počecima. Karijeru je započeo u Jugotoursu, ali tu je, kaže, brzo uvidio da napretka nema.
-Otvorio sam svoju firmu i počeo se baviti turizmom prema Dubrovniku, prvenstveno grupe. Počeo sam s Hotelom Croatia, potom Palace, a zatim i Belvedere. Tamo negdje 1979. godine osnovao sam tvrtku za kongresni turizam. U to vrijeme smo uspjeli tako produljiti sezonu na skoro 11 mjeseci – prisjeća se boljih vremena Turčić.
Iako nije rođen u ovom gradu, napominje nam, osjeća se Dubrovčaninom, što je na koncu bio i razlog zašto je odlučio ovdje provesti, svoju uvjetno rečeno mirovinu. Glavnu zamjerku dubrovačkom turizmu Turčić nalazi u lošoj aviopovezanosti, koja je prije rata bila osjetno bolja, a žuljaju ga i kruzeri kojima smatra, nije mjesto u Dubrovniku.
-Kad se riješi ta infrastruktura treba napraviti dogovor s hotelijerima da za jednu pristojnu cijenu mogu držati otvorene objekte cijelu zimu. Tad ne bi imali sezonce nego stalnu radnu snagu što bi dovelo do podizanja kvalitete hotela, a time i razine zadovoljstva gosta – kaže nam Turčić s kojim je zapravo lako ‘izgubit uru’ u razgovoru. No naša prva i osnovna misao ipak je tzv. Titova vila.
Otkupio prava
Zdanje koje je vraćeno nasljedniku obitelji Banac, Marojici Miloslaviću zapravo je davno prije samog povrata bilo već u vlasništvu Braslava Turčića. Otkup prava na povrat od Miloslavića on je otkupio još davne 2000. godine za milijun eura uz premisu – ako ne ostane meni, ostat će mojoj djeci.
-Prije 16 godina prodao sam Viktoru F. Vekselbergu kuću u Lozici i tada sam tražio gdje bih mogao smjestiti familiju. Jedan moj prijatelj, Marojica Miloslavić ponudio mi je kuću na Pilama gdje je on stanovao. Ja sam je kupio, a u daljnjem razgovoru mi je rekao i kako prodaje prava za povrat tzv. Titove vile jer se nije htio misliti o tome – kaže nam Turčić te dodaje kako je u to vrijeme riskirao ono što su mnogi prije njega odbili.
-Supruga i ja smo se složili i zaključili da ćemo to kupiti i tako reći ‘zaboravit’. U ono doba sam imao mogućnosti tako postupiti i predao sam mom odvjetniku da to vodi. Sudski procesi su bili dugi i iscrpljujući. Nakon 12 i pol godina sudova uspjeli smo to na koncu dobiti – sjeća se on. Turčić nam nije htio otkriti koliko ga je koštalo samo uređenje, tek nam je istaknuo kako je sve što je radio, radio za sebe i eventualno svoju djecu. No iako se o godinama i novcima ‘ne priča’, mora se reći kako je kuća zaista sređena impresivno. Nakon tri godine preuređivanja sada je već riječ o smart kući koja uključuje saunu, tursku kupelj, unutarnji i vanjski bazen, wellness, veliku kuhinju, blagovaonicu, dnevni boravak, ured pa čak i lift itd. Ukupno je riječ 550 ‘kvadrata’ same kuće, te oko 1800 ‘kvadrata’ okućnice. Sve je uređeno u modernom štihu. Luksuzno, ali bez kičastog pretjerivanja. Na naš upit zašto se selio s Pila, odnosno što mu je ‘trebala’ Titova vila, kroz smiješak odgovara samo jednu riječ – more.
-Nisam vidio more na Pilama. Dok sam bio u Njemačkoj pokušao sam sebi stvarati iluziju moru, ali nije to to. Meni more fali. Ne moram se ići kupati svaki dan, ali mi je falilo. U ono doba jedino se nudila Titova vila i privatio sam ponudu. Šansa da ću je dobiti je bila minimalna. Do dan danas nitko drugi nije dobio nijednu drugu rezidenciju, a ja sam imao dobrog odvjetnika i puno upornosti za te bitke – istaknuo nam je.
-Ova građevina, ako govorimo o zidovima je jedna od najljepše građenih arhitektonskih vila koju sam dosada vidio. Ima milijun detalja za to, a možemo početi od garaže koja je građena s gornje strane. U ono doba! Ako ste došli s automobilom možete s kuferom izravno u spavaću sobu. Kišnica s krova je kroz kapilare vođena kroz zidove kako bi imao vodu. Na gornjem katu su napravljena dva apartmana, za dvije osobe. Tu je sve osnovno što vam treba za komfor, nikakvih deset soba. To je fantastično uređena kuća za život – kaže nam gospar Turčić te dodaje i kako je njemu ogromna prednost bila sjeverna orijentacija same kuće.
-Posjedujem i vilu na Svetom Jakovu, i to je najljepša kuća na svijetu ako se želite odmoriti. Ali ja nisam od svibnja do listopada mogao izaći na terasu. Ujutro od sedam, navečer do 21 vam udara. Ovdje je fantastično. Zimi je hladnije jer sunca skoro nema, ali je za život puno ljepše – napominje on.
-Gledajte, s obzirom na godine mene i moje žene, na Svetom Jakovu od vrta do izlaza imate 65 skalina. Sad vi to napravite tri puta dnevno. Ona ima problema s kostima i htio sam tamo napraviti lift, ali mi nisu izdali dozvolu. I jedna i druga kuća imaju svojih prednosti, ali za najam je ona puno bolja, dok bi vjerujem ovu lakše prodao – kaže Turčić.
Na naš upit nije nam htio otkriti koliko bi je cijenio u eventualnoj prodaji. Njemu je dom i prodaja stoga ne dolazi u obzir. Ipak, prisjeća se, nakon što je završio proces sređivanja od skoro tri godine, ponuda nije nedostajalo.
-Imao sam ponude iz Hrvatske i inozemstva. Rekli su mi da navedem cijenu – smije se on.
-Ne želim je prodati, kad umrem neka djeca rade s njome što god žele – kaže nam Turčić te kroz smijeh zaključuje kako je prednost što on prodaju neće vidjeti.
-Ma prilikom uređivanja kuće predvidio sam da bi djeca mogla jednog dana s njome nešto drugo raditi. Ja sam osmišljavao prostor, a nije mi trebalo dugo da vidim što će gdje. Veći je problem bio pronaći majstore za sve to napraviti – zaključuje naš sugovornik.