Kultni ‘dnevni boravak’ brojnih Dubrovčana, kavana Teatar, zatvara se krajem prosinca. Naime, Teatar su kupili Ivan Udženija i Marijo Ševelj, inače, vlasnici restorana Posat. Oni su nam ovu informaciju o kupnji potvrdili, međutim, još ne žele otkriti svoje planove s ovim prostorom. Treba podsjetiti kako je Teatar do sada ‘držao’ Nikša Končić, a četiri je godine restoran djelovao i kao studentska menza. Vijest o zatvaranju Teatra dočekala je nespremnima mnoge građane, a posebno one koji su godinama prvu šalicu jutarnje kave ispijali upravo u Teatru. Svi će se složiti da im je žao, a već su u aktivnom traženju nove lokacije za druženje.
— Nije samo meni žao, koji sam se odjednom našao u čudu, nego i povećem broju ljudi koji sad ne znaju gdje će. Riječ je o pedesetak ljudi koji su navikli posljednjih dvadeset godina parkirat’ se, popit’ kavu ili nać’ svoje društvo u Teatru. Nije nama toliko ni bitna kava, koliko druženje, a i ako bismo ostali duže, nešto bismo i marendali pa išli dalje za svojim poslovima. Malo je takvih, domaćinskih lokala u Dubrovniku, kakav je Teatar. Dubrovnik je izgubio ugostiteljski karakter malih lokala gdje nije bitna zarada i ‘trčanje za profitom’ – rekao je cavtatski ugostitelj Mislav Burđelez. Njemu je, kaže, ugođaj svakako vezan uz more, ‘a Teatar je imao takvog domaćina da je jednostavno taj dio uspio ‘razbit’’, ističe. Burđelez je dodao kako je Teatar jedinstveno mjesto u kojem, zahvaljujući gazdi, možete pronaći ljude svih generacija.
— Okuplja i profile svih ljudi, od neuorkiruga koji je tek došao s operacije do ljudi koji naplaćuju parking, a koji su nam progledali kroz prste. Nema toga nigdje – rekao je Burđelez.
‘Đe ćemo sad?’
— Vezan sam za ugostiteljstvo, svakodnevno sam u kupovini u Dubrovniku jer svaka namirnica desetljećima prolazi kroz moje ruke. Teatar je za mene bio zapravo ‘polukancelarija’ gdje sam se nalazio sa svojim suradnicima. U Teatru sam svaki dan radio neke svoje poslove. Od prvog sam dana u Teatru, otkad je otvoren. To vam je početak 90-ih – rekao je Burđelez. Prisjetio se i kako se restoran prvo zvao ‘Semafor’. Otkriva i kako je s društvom održao sastanak, a na kojem je glavno pitanje bilo: ‘Đe ćemo sad?’.
— Shvatili smo kako nam odgovara Orsan. Ali dio Orsana koji nije povezan uz onaj restoranski dio, već onaj domaćinski, što je Orsan uvijek i bio. I druga opcija je bila Scala. Birat ćemo između to dvoje jer su vlasnici jako dobro domaćini – ističe.
Predsjednik Dubrovačkog saveza športova Maro Kapović već ‘deset godina u Teatru s društvom pije kavu svaki dan u 7 ujutro’.
— Dobio sam informaciju da se Teatar zatvara oko Božića jer je cijeli kompleks prodan. Neki su u Teatru i preko dvadeset godina, od samih početaka. Normalno da nam je žao, ali to su stvari koje se događaju. Mi smo, kao društvo, već u intenzivnoj potrazi za nekim novim kafićem. Bitna nam je dobra kava, mjesto za parking i da počinje raditi u 7 ujutro. Vrlo brzo ćemo odlučiti, imamo par opcija pa ćemo doslovno izglasati gdje ćemo i što ćemo (smijeh). Žila kucavica jest Vojnović, ali u opciji su i Batala, DOC… – rekao je Kapović.
Mijenjanje navika
Predsjednik Šahovskog kluba Dubrovnik i ekonomski stručnjak Bajro Sarić rekao je kako mu Kavana Teatar puno znači, a najviše zbog blizine.
— Živim nedaleko od Tetra, a i s obzirom na moje ograničeno kretanje, to mi je najzgodnije. Imamo određeno društvo, nekad se slažemo nekad ne. To je neki moj ambijent na koji sam naviknuo. Svatko ovdje dolazi iz drugih razloga. Ovdje sam od samih početaka, najmanje 20 godina. Ne znam što novi vlasnici namjeravaju s njime napraviti. Svakako ćemo se morati snaći. Što god budu radili sigurno ćemo bez Teatra biti najmanje godinu dana pa ćemo morati promijeniti navike. Ali, život ide dalje, već ćemo pronaći neko mjesto za okupljanje i jutarnju kavu. U Teatru smo uvijek mogli sjedati koliko nas je volja, nekako je atmosfera bila domaća. Ima kafića po Vojnoviću, ali nisu mojeg profila, poput Teatra. Tamo uglavnom zalaze mlađi, dok je Teatar posebna priča, okuplja se starije društvo – istaknuo je Sarić.
Za dubrovačkog ugostitelja Iva Vrtipraha, ispijanje kave u Teatru je jutarnja radost.
— Čim se probudim ujutro moram popiti kavu. Sad će mi žena iz ranog jutra morat’ kuhat’ kavu. Morat ćemo nešto poduzeti, pronaći neko novo utočište. Dolazim u Teatra preko 20 godina na kavu, ponekad i ručamo, nađe se cijelo društvo. Uvijek smo kroz ćakulu pretresali političku i društvenu situaciju i nakon toga bismo se svi razišli na posao. Nećemo nigdje naći ovakvu kavanu kakav je Teatar. Tamo je baš posebno i lijepo – naglasio je Vrtiprah. Nekadašnji predsjednik Društva građevinskih inženjera Dubrovnik Dominik Brigović od prvog je dana u Teatru. On mu je, ističe, dnevni boravak i kuhinja jer ne samo da tamo pije kavu, već i objeduje.
— Sad moramo pronaći nešto drugo. Teatar mi je blizu, žao mi je što ga zatvaraju. Još uvijek je misterija što će tu napraviti novi vlasnici. Znamo jedino da mu je zadnji radni dan 24. prosinca, a što će biti s Nove godine, ne znam – zaključuje Brigović.
Maria Prkut i Leona Rašica
Iz tiskanog izdanja DuLista od 11. prosinca 2019.