Dubrovnik je grad koji privlači najveći broj stanovnika te je shodno tome najbolji za življenje u čitavoj Hrvatskoj, ocijenio je Državni zavod za statistiku, na osnovu podataka prikupljenih u 2018. godini. Objava ove informacije razljutila je brojne naše sugrađane na društvenim mrežama, koji se slažu da se s njegovom ljepotom malo koji može mjeriti, no što je sa stvarnim uvjetima poput prometne povezanosti, neadekvatne cestovne infrastrukture, nedovoljnim brojem parking mjesta. Prilikom analize nije se koristio podatak o prosječnom mjesečnom dohotku po glavi stanovnika koji se u praksi u mnogočemu pokazao nedostatnim za osnovne životne potrebe. Dakle, nije rečeno žive li Dubrovčani u većoj mjeri kao podstanari ili u vlastitim nekretninama, kolike su visine režija, jesu li prehrambene namirnice, primjerice skuplje nego u ostatku Lijepe naše, na kojoj razini je ekološka svijest i postoji li dovoljno sadržaja za razonodu. Ono, što su, međutim, utvrdili prema migracijskim pokazateljima, jest da se u Grad u razdoblju od 2011. do 2018. godine, doselilo 1.799 više ljudi nego se iselilo. Od ukupnog broja Dubrovčana koji iznosi 42.615, 6.360 ih je djece te 20 posto čine umirovljenici. Zaposlenih je 17.071 od čega najviše u ugostiteljstvu i smještajnim turističkim kapacitetima, grani koja iznova obara rekorde.
‘Organizirat ćemo tihi štrajk’
Za potkrijepu iznesenog razgovarali smo s našim sugrađanima koji se u glavnini ne slažu s navedenim te su isto argumentirali primjerima iz prakse. Privatna obrtnica Dubravka Šimunović (65) kazala je kako ono što je pozitivno jest da je Dubrovnik relativno čist što se tiče odlaganja smeća i skupljanja otpadaka. Međutim, smrdi po urinu. ‘Ljudi u Dubrovniku za kojeg govore da je po mjeri čovjeka, dakle za mene koja živim u njemu i turista koji ovdje dolazi, nema javni WC što je sramotno’, kaže stanovnica povijesne jezgre i dodaje kako se ne možemo hvaliti nekim titulama ako nemamo neke osnovne preduvjete. ‘Postavile su se adventske kućice, ljudi jedu i piju i nemaju gdje pomokriti se. Zbog toga se dosta nas ne slaže što su one ovdje’, objašnjava. Prostor je prema njoj nedovoljno hortikulturalno oplemenjen. ‘Ljuti me i nečistoća mora. Evo, upravo sad mogla bi vam fotografirati na kojim mjestima s vanjske strane zidina se ispuštaju fekalije. Uspjeli smo kanalizaciju sanirati na kupališti Buža i stat na kraj obitelji koja se ilegalno priključila na nju’, priča nam Dubravka Šimunović.
— Još gora situacija je na Mrtvom zvonu zbog apartmana koji su otvoreni u prizemljima kuća. Buka od događanja nas izluđuje. Možete samo zamisliti koliko šteti kamenu. Također, ako je ovo grad sklada gdje su mjesta kuda se naši stanovnici mogu prošetati i sjesti. Peskarija je izgubila svoj izgled. Klupe su pretrpane i sve ih je manje. Suncobrani od ugostiteljskih objekata su šatori koji narušavaju vizuru i opterećuju pločnik. Kad smo kod trgovina, situacija u povijesnoj jezgri je grozna. Rekla sam da ćemo ove zime organizirati tihi štrajk protiv Konzuma jer tamo nisu samo najveće cijene u Dubrovniku, već u Hrvatskoj. Mi nismo njorgala već želimo se lijepo osjećati i kad izađem iz stana mogu reći strancu ‘Good morning’, a ne ‘Idi u neku stvar…’ – zaključuje naša sugovornica. Luči Denoble Milošević (36), menadžerica u turizmu, tvrdi da je Dubrovnik po veličini idealan za život, nije mal niti prevelik. Problem je geografski položaj zbog vikend putovanja, jer realno jedino gdje se može na brzinu otići je Bosna i Hercegovina te Crna Gora.
‘Ljeti život nemoguć domaćima’
— Grad je, što mi je osobno od presudne važnosti, siguran, nema u tolikoj mjeri pljačkaša, prosjaka i sl. Stopa kriminaliteta je poprilično niska. Što se tiče sadržaja u posljednih nekoliko godina za zimskim mjeseci program je bolji, tu prvenstveno mislim na Dubrovački zimski festival i osjetan je trud lokalnih vlasti da nadomjeste štetu koju trpi domicilno stanovništvo u razdoblju turističke sezone koja postaje sve duža. Ljeti je, naime, gotovo nemoguć za život za domaće. Gužve u prometu su nesnosne, plaže su prenapučene i zagađene, cijene u ugostiteljskim objektima i trgovinama su previsoke i nepristupačne prosječnom građaninu. Također, kao majci veliki nedostatak mi je nepostojanje zatvorene igraonice gdje bi djeca mogla boraviti za kišnih doba. Pravilnici dječjih vrtića su napravljeni poprilično nepovoljno za zaposlene roditelje jer ukoliko je dijete rođeno nakon 1. rujna velika je mogućnost da ostanete bez mjesta i nemate gdje s djetetom idućih godinu dana. Razlog je očito mali broj vrtića i odgajatelja – donosi Denoble Milošević koja stanuje u blizini Ilijne glavice.
Kad smo kod školske nastave, zadovoljna je njezinom organizacijom jer se odvija u isključivo jutarnjoj smjeni. Njen sin je polaznik OŠ Marina Držića. Pozicija je takva da često odlaze na terensku nastavu. Konkretno, danas, su u kazalištu. Umirovljeni novinar Luko Brailo (70), stanovnik Ploča, govori da je kod anketa kao u gulašu uvijek problem koga će dopasti meso, a koga patate. ‘Pozdravljam podatak da se u Dubrovnik uselilo 1.799 više ljudi nego što ih se iselilo. Međutim, cijeli grad, a napose staru gradsku jezgru, koja je početak i kraj turističkog uspjeha, treba promatrati u zimskim mjesecima kad je pusta, a ne dok su kućice na Stradunu. Primjerice, statistika govori da tu živi 1.557 ljudi, a stvarni život pokazuje da ih je oko 700’, kaže Brailo. Dubrovnik, nadalje priča, nema dileme, spada u gradove koje treba posjetiti, međutim mi koji živimo tu znamo kako su skupi stanovi, koliko su visoke najamnine tih stanova, naši sugrađani vozači jako dobro znaju u kakvom su stanju prometnice, koliko nedostaje parking mjesta, koliko su skuplje osnovne namirnice nego u drugim krajevima Hrvatske.
‘Pronaći parking je lutrija’
— Skup smo grad, za normalan život dvoje mladih ljudi s djecom trebali bi raditi 18 do 24 sata dnevno. Jedan od indikatora toga je koliko obitelji tijekom godine dolazi unutar zidina i jede u ugostiteljskim objektima. Nemojmo se igrati školice, pizza s popustom za domaće ljude košta stotinjak kuna. Što se tiče zaposlenja, mislim da zbog razvoja turizma, ima dovoljno ponude za sve koji hoće raditi, samo je pitanje afiniteta. Po broju visokoškolskih institucija rekao bih da dobro kotiramo. Kao nono mislim da nema dovoljno sadržaja za djecu kao ni igrališta – mišljenja je Brailo. Ane Čerjan (27), učiteljica, tumači kako je Dubrovnik za nju dobar grad za život jer je mala sredina. U odnosu na Zagreb svi smo prisniji, djeca se imaju gdje igrati, možeš uvijek pitati susjeda da ti ih pričuva dok drugdje se ljudi u istoj zgradi gotovo ne poznaju. ‘Međutim, po meni ima više negativnih strana nego pozitivnih. U prvom redu to je nedostatak trgovina. U povijesnoj jezgri imamo samo dvije koje već s 1. ožujka dižu cijene na 200 posto’, dodaje.
— Bilo što drugo da čovjeku treba mora se ići van zidina. Ako i naručiš nešto, to se ne dostavlja na kućnu adresu, nego moraš po to otići na Pile ili Ploče s karićem. Moja obitelj ima jedan automobil, za pronaći parking potrebno nam je barem pola sata u najboljem slučaju. Što se tiče javnog autobusnog prijevoza, mislim da bi se trebale uvesti dodatne linije. Ljeti često čovjek ostane na stanici jer od velikih gužvi ne može ući. Turisti nisu svjesni da postoje druge linije od 1 i 6. Neki dan na stanici kod suda su kraj mene prošla tri puna autobusa, nisu htjela stati ni čovjeku koji je u štakama bio kraj mene. Ovo ljeto smo imali problem da su susjedi koji su renovirali svoju kuću su nam tornom ušli u zgradu. Nije mi jasno kako se takvo nešto može dogoditi. Kome se to izdaju dozvole i to još u sezoni kada je na snazi zabrana. Grad po tome ništa nije napravio. Zvali smo komunalne redare, ali oni nisu reagirali. Nedavno je na jednom restoranu curila mast s prozora. Ni to nitko nije primijetio kao ni buku od kafića od koje ne možemo noću spavati – komentira Čerjan.
‘Mladi se ne mogu osamostaliti’
Za mlade, smatra, nema dovoljno sadržaja bilo kazališnih, kino predstava i koncerata. Željela bi se osamostaliti i otići iz obiteljskog doma, ali to bi značilo da ako i uspije naći stan, jer je vrlo vjerojatno da će je izbaciti već 1. travnja, morala za stanarinu izdvojiti cijelu svoju plaću. ‘To stvarno nema smisla’, kaže. Privatni ugostitelj Robert Nemedi (51) život u Dubrovniku bi na ljestvici od 1 do 5, ocjenio s – 4. ‘Grad živi punim plućima, ali uvijek može bolje. Što smo htjeli, to smo dobili. Turističko smo odredište pa ne čude velike gužve’, objašnjava. Prometnice bi se doduše, iznosi, mogle rasteretiti na način da se na lokalnoj ili državnoj razini donese odluka o smanjenju broja taksija. Ulice su manje-više jednosmjerne i ne može se puno toga mijenjati. Sviđa mu se što će Libertas preuzeti prijevoz putnika s cruisera shuttle busevima do Pila sljedeće ljeto i to što od 2021. preko Ilijne glavice neće moći proći oni koji nemaju dubrovačke registracijske oznake.
— Parking mi je velika boljka pošto živim u Mokošici. Nadam se da ćemo za pola godine moći parkirati na parking, a ne po trotoarima, šumama i makadamima. Naše naselje se još uvijek gradi, do sad se to radilo neplanski pa smo se zbog toga našli u ovoj situaciji. Mislim da bi se trebalo više poraditi na uređenju infrastrukture Luke Dubrovnik, Lapadske obale i istočnog ulaza u Grad. Također, ključno je realizirati brzu do Zračne luke. Cijene stanova i najamnina po meni nisu previsoke, takve ih diktira tržište. Problem je što si ih mladi ne mogu priuštiti. Ima dovoljno zemlje da se kao za branitelje i za njih nešto izgradi. Kao ugostitelj kad nabavljam namirnice redovito pratim akcije, a nekad u shopping idem i u druge gradove. Odjeću kupujem ovdje. Cijene jesu malo više, ali ne toliko s obzirom da smo grad šampion turizma. Tko želi raditi može naći posao, bilo u turizmu ili negdje drugo. Najvažnije je stvoriti uvjete da mlađe generacije žele ovdje ostati, a u tom se smjeru i ide – optimističan je Nemedi.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 11. prosinca 2019.