S obzirom da mu je otac Josip Ivanović kipar, a majka Nada Zec Ivanović slikarica nekako je i bilo logično da i sam Marin, na kojeg su roditelji od malena prenijeli i znanje i ljubav prema umjetnosti, krene u tom smjeru. Završio je tako diplomski studij Povijesti umjetnosti i muzeologije i upravljanja baštinom te 2015. upisao doktorski studij Povijest umjetnosti, paralelno aktivno sudjelujući u kreiranju i unapređivanju umjetničke scene grada. Bio je, između ostaloga, kustos u Domu Marina Držića te od 2016. do 2019. ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik da bi potom odselio u Mostar. Njegov rad kao voditelja Sveučilišne galerije Sveučilišta u Mostaru sada je okrunjen zaista velikim priznanjem, a ovo je prvi put, nakon odlaska iz grada, da Marin progovara za dubrovačke medije.
Dobitnik ste Plakete Sveučilišta u Mostaru za izniman doprinos razvoju i promociji Sveučilišta. Kakav je osjećaj?
Nelagode. Haha! Nisam nesvjestan što smo i koliko puno toga napravili do sada, ali isto tako osjećam strahopoštovanje prema autoritetu koji mi je tu nagradu dodijelio i nije mi je bilo svejedno primiti. Dakle, Senat Sveučilišta u Mostaru je donio odluku da moj dosadašnji angažman predstavlja izniman doprinos razvoju i promociji Sveučilišta, a Senat čine dekani i najugledniji pripadnici akademske zajednice, dok je riječ ‘izniman’ sama po sebi zastrašujuća. To je velika odgovornost i stvara obavezu za daljnji rad, ne možete nekome tko vam je na taj način zahvalio, sutra okrenuti leđa! To je poveznica za cijeli život. Prošle godine sam, na prijedlog sveučilišnih profesora iz Litve, Austrije i Hrvatske, primljen u članstvo Europskog kulturnog parlamenta kojega su članovi tek nekoliko pojedinaca iz Hrvatske i BIH, ali unatoč toj ekskluzivnosti, ni približno ne osjećate istu napetost kao kad vam priznanje odaje vaša sredina, kao da vam to može lakše oduzeti ako se malo posvađate. Ne znam kako bih to opisao, počašćen sam i ponosan do neba, naravno, ali istovremeno imam nelagodu kao da sam postao nečiji dužnik.
Vratimo se na Vaše početke u Mostaru. Kada i kako je došlo do odluke da gore preselite posao i život?
U Mostar sam počeo dolaziti 2014. godine na poziv tadašnjeg dekana Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, profesora Marija Vasilja, kao voditelj Likovne kolonije Krešimir Ledić koju je organizirao taj Fakultet. Ona je kasnije prerasla u Sveučilišni likovni simpozij koji je jedinstven u regionalnim okvirima jer kroz pet dana trajanja okuplja umjetnike iz nekoliko država i studente umjetničkih akademija, a pridružuju se i učenici srednjih umjetničkih škola i djeca osnovnoškolske dobi na specijaliziranim radionicama; predstavljamo likovne monografije i knjige o likovnosti objavljene u toj godini, dokumentarne filmove, održavaju se predavanja i ostalo. To sve neprekinuto traje deset godina. Te godine sam upoznao i tadašnjeg dekana Filozofskog fakulteta, a kasnije rektora Sveučilišta u Mostaru, profesora Zorana Tomića koji je odigrao velike uloge u mome životu. Na prijedlog profesora Antuna Karamana koji je 2001. godine osnovao studije povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Mostaru, a za svoje je brojne zasluge nagrađen čašću emeritusa, došao sam kao vanjski suradnik u zvanju asistenta na kolegije studentima prve, druge i pete godine. Bilo je to vatreno krštenje. Otada neprekidno radim u nastavi i to je iskustvo koje se ne može usporediti ni sa čim drugim.
Nakon što sam prestao biti ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, dobio sam stalno radno mjesto kustosa na kojemu sam ostao nekoliko mjeseci, ali kako sam istovremeno dobio ponudu da se intenzivno angažiram na projektima Sveučilišta u Mostaru, tako sam napustio Galeriju i započeo novi životni ciklus. Negdje krajem 2019. godine sam odlučio da je besmisleno stalno voziti na relaciji Dubrovnik-Mostar jer je to naprosto gubitak dragocjenog vremena pa sam unajmio stan i preselio svoje stvari.
Jesu li početci bili teški ili ste se lako adaptirali na nove ljude, sredinu?
S obzirom na spomenutu povijest moga odnosa s Mostarom, već sam u počecima 2014. godine stekao neka divna prijateljstva. Uz spomenute Zorana Tomića i Marija Vasilja, tu su još bili i Nikica Bubalo, Vlado Jurčić, Mario Boban, Toni Tomić, na Fakultetu Marko Odak … pa ta tranzicija nije bila nekako problematična. Ti su mi ljudi doista pomagali u svemu, a vjerujte mi da vam i najbanalnije stvari u drugom gradu mogu predstavljati veliki problem. Kasnije se krug širio, toliko i lijepih i teških stvari smo prošli skupa da sam izuzetno vezan za ljude u Mostaru, a ljudi čine grad. Postoje finese i povijest svakog grada koje došljak ne poznaje i one ga čine strancem, ali ja volim slušati priče i anegdote o tome kako je nešto bilo prije pa kroz to upoznajem kulturu sredine i njenu slojevitost.
Puno ste toga napravili otkad ste na čelu Sveučilišne galerije. Što biste Vi izdvojili?
Pa gledajte, to je bila jedna zapuštena građevina, devastirana i prljava, ali je Zoran Tomić prepoznao njen potencijal i njegova je odluka bila da tu napravimo Sveučilišnu galeriju. Već je 2015. godine donešena odluka o uspostavljanju Galerije Filozofskog fakulteta, dok je on bio dekan, a ja sam tada imenovan voditeljem kao vanjski suradnik; neki grubi radovi su u njoj poduzeti, ali je kasnije cijeli projekt podignut na nivo Sveučilišta, investiralo se u obnovu, uređenje i opremanje prostora i u prosincu 2020. otvorena je Sveučilišna galerija. Ona je u ove točno tri godine priredila dvanaest velikih izložbi, velikih po opsegu djela, kvaliteti produkcije, popratnih publikacija itd., a s obzirom na to da svaka izložba traje oko dva mjeseca, organiziramo posebna vodstva za grupe, učenike, udruge te aktiviramo izložbu gostovanjem umjetnika koji provodi kroz svoju izložbu, predstavljanjem knjige ili filma koji je vezan za izložbu, predavanjem stručnjaka iz područja same izložbe, a uključili smo se i u Noć muzeja kako bismo još više popularizirali naše aktivnosti. Tako da imamo nestvarno velike brojke posjetitelja i to je prepoznato u regionalnim okvirima pa smo surađivali s Hrvatskom akademijom znanosti i umjestnosti, Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti, Maticom hrvatskom, Gradskim muzejom Bjelovar, Danima Eda Murtića, Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu i drugima, a od umjetnika s Kuzmom Kovačićem, Igorom Rončevićem, Zlatkom Keserom, Vatroslavom Kulišem, Tomislavom Buntakom, Stjepanom Skokom, Tihomirom Lončarom, Krunom Bošnjakom i mnogim drugima kroz skupne izložbe, ali i sa Željkom Kipkeom, Zlatkom Kopljarom, Vlastom Delimar… Priredili smo najveću izložbu kipara Kruna Bošnjaka, ujedno i jedinu njegovu retrospektivu, primili njegovu veliku donaciju i donaciju slikara Tihomira Lončara. Dakle, utemeljili smo instituciju, oformili zbirku, utemeljili specijaliziranu knjižnicu s 1.600 knjiga uz potporu bivšeg ministra kulture Boža Biškupića koji je donirao 1.100 knjiga, pokrenuli smo sveučilišnu Biblioteku Ars et artifex koja je specijalizirana za izdanja iz područja umjetnosti, a do sada sam imao prilike u njoj urediti četiri knjige. Sveučilišna galerija je pokrenula projekt podrške umjetnicima koji izlažu izvan države, a uz suradnje s Galerijom Matice hrvatske i Galerijom Vladimir Filakovac u Zagrebu, realizirali smo do sada pet izložbi hrvatskih umjetnika iz BIH. Pripremili smo projekt ‘Hrvatska moderna umjetnost u Bosni i Hercegovini’ kojega smo željeli ostvariti s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti u Zagrebu, ali oni su sada krenuli u obnovu zgrade pa je projekt na čekanju, a donio bi prvo sveobuhvatno čitanje slojevitih stvaralačkih opusa i umjetničkog bogatstva Hrvata koji su živjeli i žive u BIH. Da je Galerija postala čimbenik na institucionalnoj sceni, svjedoči i činjenica da je naš prijedlog projekta ‘Mjera mora’ izabran predstavljati BIH na Venecijanskom bijenalu 2024., a ministarstvo je mene izabralo za nacionalnog povjerenika.
Moram spomenuti i veliku ulogu Filozofskog fakulteta na kojemu se odvija studij povijesti umjetnosti, a koji tijesno surađuje s Galerijom i podržava naše projekte pa smo tako zajedno pokrenuli Međunarodnu konferenciju o kršćanskoj umjetnosti Ars sacra koja je u dvije godine okupila brojne stručnjake za tu specifičnu temu i jedistvena je u regionalnim okvirima. Zatim smo organizirali dvodnevni Znanstveno-stručni simpozij povodom 80. rođendana Luka Paljetka u kojemu su nam partneri bili HAZU, HAZU BIH, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, sveučilišta u Osijeku, Zagrebu, Zadru i Dubrovniku otkuda su došli brojni stručnjaci i izložili nevjerojatne radove na temu Paljetkovog opusa. K tome smo priredili prvu retrospektivnu izložbu slika Luka Paljetka s čak 302 djela, u Galeriji kraljice Katarine Kosače, a u pripremi je i zbornik radova. Tim je povodom otvorena novouređena predavaonica za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu i predstavljena mapa ‘Tonko Maroević’ u izdanju Zbirke Biškupić, za koju je Paljetak napisao sonetni vijenac. Najveći doprinos koji je potekao s Filozofskog fakulteta je pokretanje četverogodišnjeg sveučilišnog znanstveno-istraživačkog projekta ‘Hrvatska moderna umjetnost u Bosni i Hercegovini u europskom kontekstu’ kojega sam voditelj.
Dubrovačke umjetnike dovodite u Mostar i tako dajete svoj obol u jačanju spona između ova dva grada?
Dubrovački umjetnici nisu nepoznati u Mostaru, našao sam podatak da je 1967. godine održana skupna izložba ‘Dubrovački umjetnici’ na kojoj je, između ostalih, sudjelovao i diplomac Josip Škerlj, a njegov odnos s Mostarom nije prestao; primjerice, reći ću da nije preskočio nijedno izdanje Sveučilišnog likovnog simpozija u deset godina. Dolaze i drugi dubrovački umjetnici, Mišo Baričević, Miro Stamatović, Nino i Mirica Dubčić, Josip Ivanović, Nada Zec Ivanović, Robert Kralj, Marta Baće, Miho Skvrce, bilo na Simpozij, bilo kao gosti na druge programe. Mnogo surađujemo s dizajnerom Nedimom Mecom, profesorica Katja Bakija je održala desetak gostujućih predavanja u par godina na različite teme, a profesor Antun Karaman nam i dalje povremeno dođe jer nam je nezamjenjiv. Udruga ‘Ljubitelji hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota’ koju vodi Nada Zanze došla nam je na tri ili četiri izložbe s punim autobusom Dubrovčana! S Umjetničkom galerijom Dubrovnik smo surađivali na predstavljanju monografije Toma Gusića koju je UGD objavila. Dubrovnik već ima tradiciju suradnje s Mostarom, najvećim dijelom zbog partnerstva festivala Mostarsko proljeće i Dubrovačkih ljetnih igara. Prvi put uopće sam došao u Mostar 2003. godine kad sam imao sitnu ulogu u Kunčevićevoj predstavi Posjet stare dame, sjećam se divnih razgovora s Perom Kvrgićem i tadašnjeg kompleksa tvornice Aluminij gdje se predstava održavala. Moj je otac 2005. dobio na natječaju da izvede spomenik Antunu Branku Šimiću u središtu Mostara, a 2018. godine smo u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, zahvaljujući agilnosti Darka Juke, napravili prvu izložbu izvan Mostara fantastične umjetničke zbirke koju ima tvornica Aluminij. Dubrovački kipar Nikola Njirić, Augustinčićev student, došao je u Mostar gdje je proveo ostatak života. Tako da su poveznice složene i trajne i mnogo je protagonista koji ih stvaraju i održavaju.
Kad usporedite kulturni i uopće život Dubrovnika i Mostara kakvi su zaključci? Pati li naša kultura u ijednom segmentu zbog fokusa na turizam ili pak ne?
Ta dva grada su drugačija po mnogočemu. Dubrovnik je u regionalnim okvirima poseban po broju kulturnih institucija koje ima, a i po kulturnom naslijeđu, dok Mostaru, s obzirom da je dva i pol puta veći od Dubrovnika, nedostaje institucionalna kultura. To je rezultat odnosa u posljednjih sedamdeset godina. Međutim, veći je izazov stvarati, nego održavati pa je sve ovo što mi radimo uvelike pionirski posao pun uzbuđenja. K tome, postoji jači entuzijazam u lokalnoj zajednici Mostara, svi se osjećaju kao dio nečega novoga, stalno vlada neko iščekivanje i radost. Znate li tko u Dubrovniku najmanje posjećuje izložbe? Umjetnici. Kao da su prezasićeni ili kao da su im institucije dosadne. Institucije trebaju biti majka, a ne maćeha umjetnicima, moraju im dati stručnu podršku, logističku potporu i razmišljati o razvoju njihovih karijera kroz svoje kapacitete. To je samo jedan, ali vrlo važan segment poslanja muzeja i galerija. Glavno načelo kulturnih institucija je – davanje. Ako su skučene u svojim pogledima, opterećene međusobnim razmiricama zaposlenika i trome u shvaćanju svoga poslanja u 21. stoljeću, onda nemaju svježinu, nisu stvaratelji novih vrijednosti i njihova relevantnost pada. Turizam u Dubrovniku vidim kao veliku prednost, i u Mostaru sam angažiran oko gradske turističke kartice u koju su umrežene kulturne institucije. Prednosti turizma su beskrajne za razvoj kulturnih institucija ako se taj potencijal pametno osmisli.
Kakav je plan za dalje? Vraćati se u grad ili ostati u Mostaru?
Idem tamo gdje me vodi posao i izazovi. Vratiti se u Grad bilo bi besmisleno ako nema nekog konkretnog angažmana i cilja. Dvije godine su me zvali da dođem na Filozofski fakultet u Osijek, isprva sam se nećkao, a onda sam prihvatio i već dvije akademske godine sam angažiran na Katedri za povijest umjetnosti. Često se sjetim kako je Kosta Strajnić u Dubrovnik došao s jasnom misijom. Moja misija u Mostaru je sada jasna i rezultati toga su sazreli. Sveučilišna galerija je nadišla svoje poslanje i radimo na osnivanju Muzeja moderne umjetnosti koji će imati veće prostorne, ljudske i financijske kapacitete te opsežniji program i mnogo šire međunarodne suradnje. Dakle, vjerujem da nije još došlo vrijeme za neku radikalniju promjenu u mome profesionalnom životu, ali je očekujem. Haha!