Projekt terminala za kruzere u Gružu zaista je ‘smrdio’ od samog početka, no dokumentacija koja je od nedavno u posjedu DuLista i saznanja koja proizlaze iz nje pokazuju točno koliko je sve od starta odrađeno blago rečeno sumnjivo.
Koncesionar je po izgradnji Terminala tražio uvođenje dvaju naknada (koje dosada nisu postojale) u iznosu od 8,42 eura te 24,84 eura, a projekcija prihoda kroz razdoblje koncesije iznosila bi im nevjerojatnih 3 milijarde i 150 milijuna kuna.
Namještanje poslova
Prije svih navoda o namještanju i posljedičnom poništavanju arhitektonsko-urbanističkog natječaja, u samom natječaju za koncesiju (vrlo je važno imati na umu da je riječ o dva različita procesa) dogodilo se nekoliko stvari koje su već tada bile znak za uzbunu. Naime, u uvjetima natječaja za koncesiju koji je zaključen u posljednjim mjesecima 2015. godine među nekoliko uvjeta koje je koncesionar morao ispuniti bio je i onaj da u ‘prethodnoj godini ima ukupni prihod od minimalno 120 milijuna eura te neto novčani tijek od najmanje 20 milijuna eura’. Već se tu moglo pretpostaviti koji ‘red igrača’ se tu priželjkuje, a dodatna potvrda je stigla u drugom uvjetu iz natječaja u kojem se tražilo da budući koncesionar ima ‘najmanje jedan realizirani projekt u nekretninske projekte vrijednosti od 20 milijuna eura u posljednjih pet godina’. Mora se napomenuti kako to nisu bili jedini uvjeti koje je koncesionar morao ispunjavati, ali eto baš ih je slučajno ispunjavao francuski Bouygues Batiment International (BBI), koji je inače bio glavni izvođač na radovima na zagrebačkom Plesu. Njihov partner u poslu turski Global Ports Holding (GPH) ispunjavao je drugi dio uvjeta poput ‘lučki operater s iskustvom pružanja usluga’. Čovjeku dođe pomisliti kako je natječaj baš kao skrojen za njih. Ma ne. Nemoguće.
Ajmo o brojkama
Kao i u svim projektima privatne prirode sve se naravno vrti oko brojki. Investitor je tu da zaradi i u tome nema ništa sporno. Nitko na ovom svijetu svoj novac ne ulaže da bi ga gubio. No za razliku od investitora, javni prostor kojim upravlja država ili jedinica lokalne samouprave je upravo to – javni prostor. I pripada svima nama, a kad ga se daje u zamjenu za nešto, onda i lokalna zajednica mora iz toga nešto dobiti. Prema uvjetima o koncesiji naknada za metar četvorni 25 tisuća kvadrata lučkog prostora u Gružu iznosila je vjerovali ili ne, minimalno deset kuna. Deset kuna. Iz tvrtke Dubrovnik International Cruise Port Investment (DICPI) tu su cifru nadmašili i ponudili 2,64 eura, što za 25 tisuća kvadrata lučkog zemljišta ugrubo dođe koncesijska naknada u iznosu od 66 tisuća eura godišnje. Idemo dalje. Ovako niska koncesijska naknada pravdala se kroz priopćenja u medijima na razne načine, počevši od famoznih ‘94 milijuna eura vrijednog projekta’ do potrebe izgradnje itd. no ništa nije prikazalo prefriganost ove rabote koliko 2D prikaz 3D mogućnosti na jednom prostoru. Naime, prema UPU Gruški akvatorij od ukupno cca 25 tisuća metara četvornih koliko je dano u koncesiju, tzv. gradivi dio je 9355 kvadrata, no stavka koja je prigodno ‘zaboravljena’ je propisana maksimalna visina od 18 metara. U takvu visinu uz prosječnu visinu stropa od 2,7 metara na taj prostor stane ni manje ni više nego nekoliko prosječnih šesterokatnica! Ipak, na tom predjelu planiran je trgovački centar, kolodvor, terminal i štošta još pa je teško očekivati baš šest katova, no da su za iste pare umjesto jedne ‘prodane’ barem tri etaže jasno je i potpunim laicima.
I dalje o brojkama
Najspornija stavka koja prvi put izlazi na vidjelo je tzv. ‘Terminalska naknada’ i ‘Naknada za luku ukrcaja i iskrcaja’. Odgovornost za konfuziju na tom polju snosi sam ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković koji je na nacionalnim televizijama svojedobno istaknuo kako je predugovor raskinut jer je koncesionar među ostalim tražio povećanje lučke naknade sa sedam na 8,5 eura, kao i državne garancije. Naime, ministar je u ovom slučaju pobrkao ovce i novce jer ono što je nazvao ‘lučkom naknadom’ nema veze s 8,42 eura čije je uvođenje tražio DiCPi. Naime, ‘Tarifa lučkih pristojbi i naknada’ je važeći dokument prema kojem se naplaćuje upotreba obale od strane Lučke uprave Dubrovnik, a u tome su uključeni servisi brodu, odvoz otpada, struja, voda itd. Te naknade izračunavaju se prema tonaži broda i za Dubrovnik iznose između četiri i devet eura, a kao prosjek za kruzere se uzima sedam eura po putniku. Ono što je tvrtka kćer francusko-turskog konzorcija tražila je uvođenje dodatne ‘Terminalske naknade’ od 8,42 eura po putniku, što znači povećanje od otprilike 120 posto na postojeće cijene, odnosno konačnu cifru od 15,42 eura po putniku. U slučaju ostvarivanja tzv. luke ukrcaja i iskrcaja, odnosno ‘home porta’, ta naknada bi bila 24,84 eura po putniku, a sve to uz već spomenutih sedam eura koje naplaćuje Lučka uprava Dubrovnik. Pojednostavljeno rečeno, ukoliko brodu s tri tisuće putnika pristajanje u Dubrovnik danas košta 21 tisuću eura, s izgradnjom Terminala ta cijena bi porasla na 46 tisuća eura, a ako je riječ o ‘home portu’, ukrcaj i iskrcaj na isti brod bi koštao više od 95 tisuća eura, od čega bi na račun DICPI-ja završilo 75 tisuća eura. Da bi ova računica bila još jednostavnija valja uzeti za primjer prošlu godinu u kojoj je bilo više od 800 tisuća putnika na kruzerima. To znači kako bi na godišnjoj razini (uz zadržavanje tog broja, a iz DICPI-ja su već bili najavili povećanje broja putnika na 1,5 milijuna) koncesionar samo od ‘Terminalske naknade’ inkasirao 6,73 milijuna eura godišnje odnosno cca 50 milijuna kuna. Kroz razdoblje od četrdeset godina riječ je o iznosu od nevjerojatnih 269,4 milijuna eura, odnosno više od dvije milijarde kuna prihoda. I to sve bez računanja profita od trgovačkog centra i autobusnog kolodvora kojim, po maestralno loše napisanom ugovoru upravlja, pogađate – koncesionar. Kad se na iznos od 269,4 milijuna eura pridoda projekcija prihoda od 150 milijuna eura od te dvije stavke dolazi se do vrtoglavih 420 milijuna eura kroz 40 godina, odnosno tri milijarde i 150 milijuna kuna prihoda. U slučaju da se broj putnika udvostruči kao što je najava DICPI-ja, ove brojke treba množiti s faktorom dva.
Privatni kapital, e i?
Kome je i zašto bilo ili još uvijek jest u interesu da toliki novac pokloni strancu je pitanje za neke druge institucije, (pogotovo u svjetlu činjenice da Lučkoj upravi Dubrovnik u listopadu ove godine ističu svi tekući krediti i sasvim je sposobna sama iznijeti ovaj posao), a ne novinarske kuće, no priča s Terminalom ovdje ne prestaje. Daleko od toga. Čak i ako bi mirne duše dopustili eksploataciju javnog prostora za sitniš od naknade za koncesiju, taj projekt bi morao imati veoma značajan i pozitivan utjecaj na lokalnu zajednicu od koje zarađuje, zar ne? Investitori su se zbog toga mjesecima hvalili navodima kako je riječ o investiciji od 90 milijuna eura zaboravivši navesti jedan sitan, ali zaista važan detalj. Ti novci nikad ne bi bili uloženi u izgradnju Terminala, a njihove tvrdnje kako je riječ o vrijednosti projekta kroz ulaganja u razdoblju od 40 godina trajanja koncesije izgledaju zaista mršavo i blijedo s obzirom da su iznesene kada su uhvaćeni spuštenih gaća, a u nedostatku boljeg izgovora. Naime, u samom arhitektonsko-urbanističkom natječaju u kojem se ispostavilo da DICPI namješta posao DICPI-ju (da, dobro ste pročitali) tražila se investicija koja je bila rang vrijednosti do 30-ak milijuna eura. Kada su arhitekti, koji su dva mjeseca k’o budale gubili vrijeme na crtanje projekata koji su u startu bili osuđeni na propast, digli glas protiv besramnog kopiranja idejnog rješenja koje je sam DICPI već ranije objavio, Hrvatska komora arhitekata ukinula je registarski broj za taj natječaj što kao svoju posljedicu ima nemogućnost dobivanja lokacijske dozvole za cijeli projekt. No predstavnike DICPI-ja ni to nije pretjerano smelo, pa su organizirali ‘izložbu’ pristiglih radova u Lazaretima na koju nije došao nitko iz Grada, Lučke uprave, Županije ili Ministarstva, praveći se kao da se ništa nije dogodilo, a istovremeno rovarili na sve moguće i nemoguće strane, od francuskog veleposlanstva do uglednih poslovnjaka da se ne poništi Odluka o koncesiji koja je nažalost još dan danas na snazi.
Ministarstvo usvojilo žalbu
No ono što nije bilo na snazi, barem nekih šest mjeseci je predugovor koji je potpisan s DICPI-jem, a koji je razvrgnut Odlukom Upravnog vijeća Lučke Uprave Dubrovnik 20. srpnja 2016. godine, a potom nedavnim Rješenjem Ministarstva vraćen na snagu. Naime, Upravno vijeće Lučke uprave Dubrovnik, predugovor o Terminalu u Gružu raskinulo je na ljeto prošle godine jer do 15. srpnja prošle godine nije usuglašen tekst glavnog ugovora, čime je aktiviran članak 2.5 aneksa predugovora koji tada predviđa raskidanje bez obveza ijednoj strani. Rok za usuglašavanje teksta ugovora bio je prvo u travnju prošle godine, a nakon odobrenog prvog produljenja roka, koncesionar je tražio novu odgodu do 1. studenog koja ipak nije odobrena. U pravnom ‘saltu mortale’ i očajničkom pokušaju da zadrže što imaju, predstavnici koncesionara idu u resorno Ministarstvo i u kolovozu ‘izražavaju žalbu’ o kojoj je Ministarstvo vijećalo punih pola godine. Njihov pravorijek stigao je prije dva tjedna kada je ‘činovnik odmetnik’ Siniša Prnjak, navodno na svoju ruku djelomično usvojio žalbu DiCPi-ja i poništio odluke Upravnog vijeća kojima je raskinut predugovor na temelju ‘formalnih razloga’. Naši upiti o tome koji su to bili formalni razlozi ostali su neodgovoreni, no prema informacijama s kojima raspolaže DuList tursko-francuska družina se pozvala na polemiku oko toga je li meritorna engleska ili hrvatska verzija ugovora (iako obje govore istu stvar), kao i na činjenicu da su putem elektroničke pošte prije zakazanog roka (15. srpnja) pristali na uvjete ugovora.
Što se zapravo dogodilo?
Ono što su ipak zaboravili nalazi se u članku 13.2 Predugovora u kojem jasno stoji kako se sve obavijesti ili druge razmjene informacija u ovom slučaju moraju obaviti ‘neposredno, faksom ili pak preporučenom poštom’. Iako bi se itekako dalo raspravljati tko se danas u ove svrhe koristi faksom, činjenica je da se nigdje ne navodi e-mail kao sredstvo komunikacije, što će se u ovom slučaju vjerojatno pokazati presudno. Naime, DuList je u posjedu e-maila kojim DICPI 14. srpnja 2016. godine u 20:37 minuta obaviještava Lučku upravu Dubrovnik da su suglasni s tekstom Ugovora i dodacima koji su usuglašeni 1. srpnja. U tekstualnom dijelu ove elektroničke poruke navodi se da su ti dokumenti u privitku i isporučeni tijelima Lučke uprave, no prema izvorima DuLista, oni nikad nisu poslani u prilogu, iako to zapravo ne bi bilo niti važno. U istom e-mailu se navodi kako će originali tih dokumenata biti isporučeni sljedećeg dana, odnosno 15. srpnja kada je već istekao rok za usuglašavanje teksta glavnog ugovora čime se predugovor automatizmom poništava. U svemu ovome treba navesti i kako je DuList u posjedu dopisa koji je DiCPi poslao 8. srpnja na adresu tadašnjeg ravnatelja Lučke uprave Dubrovnik Antuna Asića u kojem od njega traže produljenje roka do 1. studenog kako bi ‘usuglasili konačni tekst Ugovora o koncesiji’. Dakle 8. srpnja traže produljenje roka do 1. studenog, a 14. srpnja e-mailom ističu kako pristaju na sve uvjete dogovorene 1. srpnja?! Da, ništa sumnjivo u tome. No u svakom slučaju u tom trenutku već je bilo prekasno, a Upravnom vijeću nije preostalo ništa drugo nego konstatirati kako se aktivacijom članka 2.5 aneksa predugovora taj pravni dokument sam raskinuo.
Kome žalba?
Kao da cijela ova priča nije dovoljno zamršena sama po sebi, jedno od pitanja koje će se nametnuti u danima pred nama je i kako je i zašto Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture uopće zaprimilo žalbu DiCPi-ja. Naime, uvjetima predugovora propisano je kako će se svi eventualni sporovi rješavati ‘obvezujućom arbitražom pred Međunarodnom gospodarskom komorom, a sve sukladno Međunarodnom pravu’ i to u Zagrebu. S obzirom kako je Ministarstvo u svom rješenju u kojem je djelomično usvojilo žalbu DICPI-ja navelo kako je jedini pravni lijek tužba putem Upravnog suda, Upravno vijeće Lučke uprave Dubrovnik donijelo je na svojoj 105. sjednici Odluku o pokretanju tog postupka. Krajnji rok za to je 16. veljače, no zbog svega navedenog lako bi se moglo dogoditi da se Upravni sud proglasi nenadležnim u cijelom slučaju i stvar uputi pred Međunarodnu gospodarsku komoru. U svakom slučaju nit je vuk sit, nit su ovce na broju, a Dubrovniku nad glavom stoji još jedan veliki, oštri i vrlo skupi Damoklov mač.