Pred nama je prva dramska premijera ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara. Dok publika s nestrpljenjem iščekuje otvaranje, festivalska ekipa u specifičnim ambijentima Grada privodi kraju intenzivne probe za predstavu „Skup“ Marina Držića, u režiji istaknutog redatelja Paola Magellija. Među glumačkim ansamblom ove prve i ključne ovoljetne produkcije je i poznata zagrebačka glumica Barbara Nola, prepoznatljiva po svom upečatljivom psihološkom angažmanu i energiji na sceni. Iako njezina privatna svakodnevica nije vezana uz Dubrovnik, njezini profesionalni dolasci redovito ostavljaju snažan trag na festivalskim daskama. S Barbarom smo razgovarali o njezinoj novoj ulozi Dobre u „Skupu“, suradnji s redateljem Paolom Magellijem, radu pod otvorenim nebom, izazovima komercijalizacije kulture te njezinu osobnom glumačkom doživljaju ljetnog Dubrovnika.
Držićev „Skup“ u režiji Paola Magellija prva je dramska premijera koja tradicionalno probija led festivala. Kako u ovim završnim danima pred izlazak pred publiku diše ekipa predstave i u kojoj je mjeri ova suradnja s Magellijem zahtijevala da unutar karaktera potražite neke nove psihološke raspone?
Zapravo kad usporedim s nekim drugim procesima mi smo iznenađujuće spremni. Nema onih klasičnih kazališnih kriza pred premijeru kad odjednom ljudi počnu sumnjati u sve. Evo jučer smo , dakle deset dana do premijere, odradili prvu kostimsku probu i samo nam je dala dodatni vjetar u leđa. Inače te probe znaju biti jako stresne i puno toga poremete pa se mora iznova neke stvari usavršavati. Nas ni kiša ni vjetar ni buka ulice više ne mogu smesti jer smo stvarno uvježbani. Jako je dobra ekipa predstave i nema nikakve negativnosti nego samo radost igre.
Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja moje je mišljenje da su Paolo Magelli i Željka Udovičić Pleština tim koji najbolje na svijetu zna pročitati Čehova i Držića. To se uopće ne šalim i ne preuveličavam, nego zaista to mislim. Držić je pravi dragulj, tako bogat slojevima. Njegova su djela puna života i ljubavi za sve ljudske vrline i mane. Duhovit i tužan istovremeno. Obožava i kritizira u isti čas. Nadam se da će i naša predstava sve to donijeti pred gledatelje.
Ove godine utjelovljujete lik Dobre, ulogu koja u Držićevu dramskom tkivu nosi specifičnu težinu i karakter. Kako ste sa samim redateljem gradili i dekonstruirali Dobru i što je u toj ulozi bio najveći glumački izazov s obzirom na Magellijev prepoznatljivi, angažirani kazališni rukopis?
Pa Dobre se može na prvu pročitati kao jako ozbiljna konzervativna aristokratkinja koja samo želi da joj se brat oženi i nastavi lozu. Mi smo je probali napraviti pomalo i iz drugog kuta onako da bude i puna života , malo mediteranski prpošna i neću više otkrivati. Puno sam mislila o mojim tetama (a imala sam ih pet) dok sam je radila. To su sve živahne i snažne a opet ženstvene žene koje su zapravo provodile jedan „ mediteranski matrijarhat“ kako ga ja zovem. Nekako su sve u obitelji one određivale a kao nisu. Tu negdje vidim i našu Dobre.
Kada ovaj klasik izmjestite iz zatvorene dvorane i ekipu dovedete na stvarni ambijent dubrovačkog kamena, sve dobiva sasvim novi ritam. Kako lik Dobre komunicira s prostorom u kojem igrate i koliko Vam te drevne kulise olakšavaju rad u fazi priprema?
Uvijek je divno doći u pravi ambijent jer ti on udahne pravi život u ulogu koju glumiš. A doći u ovu ljepotu od Grada je meni svaki put toliko uzbudljivo da mi dođe ponekad da se rasplačem od ljepote. Kao da mi netko zagrli dušu.
Festivalska publika na Igrama poznata je po tome što izvrsno prepoznaje glumačku autentičnost. Koliko je za Vas profesionalno i psihološki zahtjevan proces potpunog ogoljavanja pred publikom pod otvorenim nebom, gdje se vidi svaki detalj?
Gledajte meni su izazovi u mom profesionalnom životu postali gušt. Savladati ovaj prostor, tražiti granicu između prirodnosti i poigravanja stereotipima, pokušati savladati jezik, pokušati donijeti svoju autentičnu Dobre, sve mi je to zabavno. Mislim, fizički i mentalno je iscrpljujuće ali jako se zabavljam .
Iako niste rodom iz Dubrovnika ovdje ste kroz karijeru ostvarili važne uloge. Kako danas, u pauzama između proba za ovu premijeru, doživljavate Grad kada prolazite preko Pila ili Lapada i koliko Vam to profesionalno iskustvo pomaže u razumijevanju lokalnog mentaliteta?
Ovdje sam ostvarila svoju prvu profesionalnu ulogu. U Držićevom Dundu Maroju. Bilo je to prije rata kad sam igrala Petrunjelu u Paolovoj režiji. Pometa je igrao Pređo. Tako da sam ove godine jako sentimentalna oko svega. Kao da se zatvara jedan krug. Ta je predstava za mene bila glumačka škola života. Strahovito intenzivna škola. Na premijeri me još i Lukas pitao hoću li mu biti cura. Tako da su se igrom slučaja u ovomu gradu te 89“ dogodile sudbonosne prekretnice u mome životu.
Iza Vas su brojne uspješne suradnje s domaćim autorima i kazalištarcima. Što biste izdvojili kao glavnu specifičnost rada s dubrovačkim kolegama i koliko taj lokalni kazališni gen utječe na samu dinamiku pokusa?
Ma znate što. Mi glumci smo pet minuta nakon što se upoznamo već kao braća i sestre ili barem kao daljnja rodbina. Gdje god sam u svijetu bila kad dođem u kazalište imam dojam kao da sam doma. Što se nekih specifičnosti tiče naravno da se u jeziku oslanjamo na rođene Dubrovčane. Naš Maro Martinović je tako divan, strpljiv, blag, a opet ustrajan učitelj da ga ne mogu dovoljno nahvaliti. Svi ovdašnji glumci su se od malih nogu susretali sa Držićem pa oni povuku i nas ostale. U tu neku zaigranost. Frano je znao cijeli komad napamet već na prvoj probi i jedva čekam da ga njegovi sugrađani vide kao Skupa.
U kulturnim krugovima već se godinama otvoreno raspravlja o komercijalizaciji koja prijeti ambijentalnom identitetu Igara. Tko danas, po Vama, snosi najveću odgovornost za obranu digniteta festivala pred naletom estradizacije?
Moje je mišljenje da se dignitet struke brani pristupom svakog pojedinca koji dobije priliku raditi na Igrama. Na Ministarstvu i Gradu je da osiguraju sredstva i uvjete za rad. Na upravi da odabere ljude koji će raditi, a na nama da damo sve od sebe. Moj jedini prijedlog nakon ovog iskustva rada u šestom mjesecu na otvorenom bi bio da se program proširi i na šesti i deveti mjesec. To govorim jer sam vidjela da je grad pun turista koji su toliko oduševljeno stajali oko naše ograde i gledali probe. Znači ništa nas ne razumiju, a stoje po sat vremena. Ljudi žude za nekim koncertima i predstavama na otvorenom.
Kamen je hladan dok mu dušu ne udahnemo mi sami. Kada se u kolovozu službeno zatvore Igre i utihne festivalski žamor na Stradunu, s kakvim profesionalnim rezimeom se nadate otići doma u Zagreb nakon još jedne odrađene premijere?
Moram priznati da nikad o sebi ne razmišljam na taj način da sagledavam svoju karijeru ili neki svoj rezime. Jednostavno ću biti sretna što sam radila i još sretnija ako se to ljudima bude svidjelo.
