Slušni aparat

Auto-Tune, ‘pjevač’ koji nikad ne falša

Sex Pistols su možda planirali ‘najveću rock’n’roll prijevaru’, no najveća obmana suvremenog popa krije se u jednom malom plug-inu stvorenom za digitalna studijska postrojenja, a koji producentima omogućuje da tek za nekoliko stotina dolara i uz par klikova mišem mogu i vašeg prvog susjeda, dokazanog ‘falšera’ i okorjelog anti-sluhista, pretvoriti u novog Justina Biebera ili Adama Levinea iz grupe Maroon 5, koji se tim studijskim čudom koristi gotovo na svakoj svojoj pjesmi. Stvar je vrlo jednostavna. Auto-Tune u suštini popravlja krive tonove (pitch). Softver je 1997. godine osmislio Andy Hildebrand, a proizvela ga je njegova tvrtka Antares Audio Technologies, koja je i danas vlasnik licence. Zapremninom je maleni, a rasprostranjenošću sveprisutan programčić koji će loše pjevače učiniti barem podnošljivima te je vjerojatno jedan od najvećih razloga hiperprodukciji u pop glazbi. Jer da bi bilo tko nešto snimio u profesionalnom studiju, trebao je barem znati držati notu ili neumornim ponavljanjem doći do željene kvalitete izvedbe pa smo imali sve te Freddyje Mercuryje, Roberte Plantove, Whitney Houstonice ili, u novije vrijeme, Miley Cyrusice. Zahvaljujući ovom ispravljaču ‘krivih Drina’, talent, taj mali preduvjet uspjehu, postao je manje važan. Producenti i diskografi na početku su Auto-Tune nevoljko koristili, a prvo komercijalno predstavljanje app je imao u smash hitu ‘Believe’ pjevačice Cher. Tada su se svi u čudu pitali kako to ikona 60-ih u petom desetljeću života zvuči poput nesretno zaljubljenog robota i mijenja ton vokala unutar istog sloga. Glazbena industrija je šaputala, ali nitko, pa ni njeni producenti Mark Taylor i Brian Rawling, nisu javno željeli otkriti što se krije iza te studijske novotarije. Pravdali su je najsuvremenijom verzijom vocodera (vokalnog efekta popularnog u 70-im) pa se čak govorilo o ‘Cher efektu’. Iako se zapravo nisu imali čega sramiti jer Cher ovu digitalnu pogodnost nije koristila kao pomoć, nego kreativno, kao efekt. Auto-Tune se tijekom idućih nekoliko godina nije baš mogao previše nanjušiti u proizvodnji popularne glazbe, sve dok ga nije prigrlio francuski producent Mirwais, najpoznatiji kao suradnik Madonne. Pop diva bila je upravo zadivljena njegovim albumom ‘Production’ te je producenta odmah angažirala za svoj idući rad. ‘Music’ izlazi u rujnu 2000. godine i u cijelosti je premazan Auto-Tuneom. Krajem iste godine Daft Punk oduševljavaju mega hitom ‘One More Time’, a u lipnju 2001. njime se kao prvi rock bend na dvije pjesme albuma ‘Amnesiac’, opet umjetnički opravdano, koriste Radiohead. Vrata mainstreama, međutim, Auto-Tuneu su još zatvorena. Njegova vladavina počinje 2005., kada ga je na svom albumu prvijencu ‘Rappa Ternt Sanga’ prigrlio američki rapper i pjevač T-Pain. On je Auto-Tune prvi koristio kao temeljnu odrednicu stila i to u svakoj pjesmi pa se više nitko nije sjećao Cher, a T-Pain je zbog tolikog oslanjanja na efekt postao omražen kod kolega. U jednoj epizodi izvrsne nove Netflixove dokuserije ‘This is Pop’, a koja se upravo bavi ovim fenomenom, uspješni glazbenik otkriva kako mu je dotadašnji prijatelj i R&B zvijezda Usher jednom prigodom čak pribokao da je korištenjem Auto-Tune-a ‘pokvario glazbu za prave pjevače’. Tragedija je u tome što T-Pain zapravo nije ni tako loš pjevač, a poznati glazbenici, kada bi htjeli ‘premazati’ svoje pjesme samo su ga zvali za gosta pa je opet sav ‘hejt’ išao njemu. Auto-Tune će ubrzo postati neizbježan. Pošast je svoj vrhunac doživjela u razdoblju od 2007. do 2009., a najpoznatiji primjeri su ‘Womanizer’ Britney Spears, ‘Forever’ Chrisa Browna, ‘Tik Tok’ Keishe, ‘Boom Boom Pow’ Black Eyed Peasa, neke pjesme Rihanne i jedan čitavi album Kanyea Westa (‘808s & Heartbreak’). On je kapitalizirao na konceptu T-Paina i pritom vješto izbjegao kritike. U svim tim primjerima Auto-Tune korišten je prvenstveno kao efekt. Veći je problem što je od tada programčić, koji stoji tek 399, s ‘punom opremom’ 699 dolara, postao gotovo neprimjetan. Istovremeno je danas gotovo nemoguće pronaći jednu mainstream pop pjesmu koja ga ne koristi, a neki, poput Adama Levinea, upotrebljavaju ga i kad peru zube. Drugi su počeli unaprijed kopirati efekt pa i ispod tuša zvuče ispeglano poput robota. Zamišljen kao pomoć u studiju da bi se spriječila uporna ponavljanja u potrazi za savršenim tonom, Auto-Tune je umjesto toga postao standardom industrije koji svakom mediokritetu iole pristojnog izgleda omogućuje da postane planetarnom pop zvijezdom. Producenti ga koriste jer drukčije ne mogu doći do airplaya. To je jednom zgodom priznao, inače jako vješt pjevač, Michael Buble. Kanađanin je rekao da je Auto-Tune koristio u pjesmi ‘It’s a Beautiful Day’ jer inače ne bio dospio na pop radio. Glazbenik i You Tuber Rick Beato smatra da se AutoTune neće još dugo održati iz razloga jer uzima ljudskost iz izvedbi i time ih orobljuje emocije i karaktera ili, ako želite, osobnosti jer one često obitavaju upravo u malim nesavršenostima. Volio bih mu vjerovati.

Foto www.antarestech. com/press/

Pročitajte još

Plakanje u kadi

Petar Ipšić

Vidimo se, svemirski kauboju!

Ivan Jelčić

ABBA za Tik Tok generaciju

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija