Christian Andexer austrijski je arhitekt s velikim iskustvom spašavanja starih i oronulih zgrada i pretvaranja istih u funkcionalne prostore za život. Na nedavno održanoj radionici o povijesnim gradovima Andexer je održao predavanje o njegovim iskustvima rada u gradu Grazu, gdje je nekoliko godina bio član komisije za očuvanje baštine.
Kako ste kao arhitekt uopće započeli svoj poseban odnos prema baštini?
Rođen sam u Salzburgu, odrastao sam u starom dijelu grada i možda je to prva poveznica s temom zaštite spomenika i baštine. Živio sam okružen njima i možda mi je to bila sudbina. Otišao sam u Graz studirati arhitekturu. Zapravo, htio sam studirati likovnu umjetnost, ali nisam dobro prošao na prijamnom ispitu. Ipak, shvatio sam da me zanima i crtanje i slikanje, ali i kombinacija povijesti i tehnike. A to je sve obuhvaćeno arhitekturom.
Imali ste značajnu ulogu u projektima obnove i očuvanja baštine u Grazu?
Već više od deset godina sam član gradske komisije za očuvanje baštine u Grazu, koja po točno određenim zakonima ima zadatak provjeravati sve planove. Ta komisija odlučuje može li se neki plan uklopiti u ukupnu sliku grada. Tako sam u uskoj suradnji s gradskim vlastima 2007. godine izradio Masterplan za grad Graz. Shvatili smo da Graz kao grad ima dužnost izraditi takav plan, jer smo ranije imali primjer jedne kuće koja je srušena, nakon čega nam je komisija UNESCO-a naložila izradu takvog plana upravljanja, kako bismo znali kvalitetno upravljati našom baštinom. Izradili smo Masterplan, iako tada nije bilo ničeg sličnog. Htjeli smo očuvati zgrade i okoliš, ali nismo imali uzora.
Kako ste onda uspjeli izraditi Masterplan koji danas mnogima služi kao uzor?
Kao arhitekt stalno je preda mnom traženje rješenja u prostoru, a to sam napravio i u Masterplanu. Sami smo ustanovili glavne točke plana, a tada još nismo kontaktirali međunarodnu organizaciju za očuvanje baštine Icomos. Smatrali smo da moramo provesti pažljivo razrađen i ozbiljan program s puno poštovanja i ljubavi za očuvanje starog dijela grada, za koji mi želimo da ostane lokalitet svjetske baštine. Mi, a ne netko drugi. Mi smo htjeli u našem gradu odlučivati što je potrebno za nas, a ne netko sa strane. Vjerujem da je to bio ispravan put. Dobro je surađivati sa stručnjacima, ali naša mora biti posljednja.
Kako Vi shvaćate pojam baštine, kad sagledamo sve probleme koje ju okružuju?
Baština nije samo pitanje ekonomije i turizma. Vjerujem da je svjetska baština projekt mira, a ne turizma ili ekonomije. Ako ste svjesni svojih korijena, ako ih razumijete i poštujete, onda je to temelj za mir u društvu.
U tom kontekstu, možete li reći je li Dubrovnik stavio ekonomiju i turizam ispred baštine? Mi zasad nemamo plan upravljanja.
Puno bolje znam situaciju u Salzburgu, koji je također dio svjetske baštine. Treba znati kako svjetska baština nema veze s ekonomijom, već sa svijesti i obrazovanjem. U tom smislu grad je potrebno transformirati kako bi u njemu živjeli njegovi stanovnici. A u Salzburgu je turizam prerazvijen. U Grazu nije takav slučaj. Plan upravljanja kakav imamo u Grazu svakako može pomoći boljitku grada. Inače, smatram da nema smisla trošiti riječi govoreći o tome što je loše u nekom gradu, već o potezima koje treba poduzeti kako bi išli naprijed. Kvalitetno upravljanje može se postići uspostavljanjem komisija, kao što je ima Graz. Planovi upravljanja mogu pomoći u stvaranju stvarnih ideja koje će pospiješiti kvalitetu turizma.
Što bi to konkretno značilo?
Jedan moj kolega jednom je rekao: nemojte misliti samo na stari dio grada, već na cijeli grad. Vjerujem da je u tome rješenje problema. Decentralizirati lokaciju, uputiti goste na druge lokacije van povijesnih jezgri. Treba na pameti imati cijeli grad. Mislim da je u tome ključ za problem očuvanja gradova povijesne baštine. Problem sličan dubrovačkom ima i glavni grad Malte Valetta. Inače, iz iskustva znam da slični gradovi imaju slične probleme. Zato dobra suradnja i komunikacija između gradova mogu pomoći.
U svom izlaganju na radionici spomenuli ste značaj društvene inteligencije prilikom izrade Masterplana?
Vjerujem da, ako želite dobrim planom rješavati probleme grada, morate pronaći ljude koji bi se vratili u grad. Mnogi su se makli izvan grada zbog svoje životne situacije. A mi se moramo boriti da stvorimo situaciju u kojoj ljudi mogu nesmetano živjeti u gradu. Zato su uvijek aktualni razgovori o sustavu prijevoza, postojanju trgovina i slično. U Austriji imate velik broj društvenih stanova u kojima žive stariji ljudi, ali su locirani daleko od centra. Sjede na taraci i dosadno im je. Ako bi možda živjeli u starom dijelu grada doživjeli bi duh povijesti i opet uspostavili povezanost. Također, mogli bismo u centar privući skupine koje su naviknute na grad, poput kreativne industrije ili ustanova koje pomažu nezaposlenima.
Dubrovačka povijesna jezgra proteklih je godina bila žrtva postupnog iseljavanja stanovnika. Kako zaustaviti takav trend?
U svim gradovima je isti slučaj, ljudi napuštaju povijesne jezgre. Ulice su uske i mračne, ne mogu do svojih kuća stići vozilom, trgovački centri su im daleko, tu je i problem parkiranja. Zato je problem mobilnosti i javnog prijevoza ključan faktor u promišljanju budućih planova, a dobrim prometnim rješenjima se može poboljšati život u gradu. U Beču je dobro riješena podzemna željeznica i mnogi uopće nemaju vozila. Stari gradovi nisu toliko funkcionalni kao novi gradovi, ali bilo bi loše da ih nemamo. Oni predstavljaju naš identitet, naše korijene, a to nam je potrebno! Gradu je prijeko potrebna živa povijesna jezgra. U Grazu radim u blizini centra i nisam tako često u centru. Ali znam da je tu i da pripada meni i mojoj zemlji. To je jako bitno. Zato ponavljam, povijesno naslijeđe je put ka miru. Kad sam iz zračne luke stizao u Dubrovnik razgovarao sam s čovjekom koji mi je rekao da ne živi u povijesnoj jezgri, ali da mu roditelji i obitelj tamo žive i da se nikad ne bi odrekao kuće u povijesnoj jezgri jer je on nije izgradio, već naslijedio. Želi je proslijediti narednim generacijama. Mislim da je to dobra logika. Moramo zaštititi gradove jer nismo mi ti koji su ih izgradili i imamo dužnost predati ih idućim generacijama u boljem stanju nego što su sada. Mlade generacije trebale bi znati što imaju u svojim gradovima, a ne stalno biti na mobitelima ili laptopima. Moraju znati otkud dolaze.
Kako u masterplan uvrstiti sve bitne informacije, mišljenja svih čimbenika, a da on na kraju bude funkcionalan?
Sve to može se uvrstiti u masterplan. On mora biti realističan, i samo ovisi o ljudima i njihovoj volji da pažljivo zaštite svoju baštinu. Imate sjajan primjer njemačkog grada Regensburga, gdje gradonačelnik radi sjajan posao i voli povijesnu jezgru. Ostvarili su, na primjer, suradnju s trgovinama. Kad uđete u trgovinu možete na istom mjestu pročitati povijest kuće u kojoj se nalazi te što sve ta trgovina nudi. To je mali projekt, ali je jako dobar.
Kad se govori o zaštiti baštine često se koristi slogan ‘budućnost prošlosti’. Što bi to po vama značilo?
U strogom centru Graza obnovili smo jednu veliku kuću i dali joj nov život i namjenu. Sad ima novi smisao, a poštivali smo povijest. Nitko ne želi živjeti u uvjetima od prije dvjesto godina. Stoga smo trebali kuću urediti tako da ljudi u njoj žele živjeti. Dali smo prošlosti njenu budućnost, a tu filozofiju možete primjeniti na mnogo toga.
Znate li još neki primjer da lokalno stanovništvo prodava svoje kuće strancima. To se, naime, dogodilo u povijesnoj jezgri Dubrovnika. Ljudima je bilo isplativije kuću prodati, nego ulagati u njenu obnovu i održavanje.
U Austriji, ili Salzburgu, postoji određeni njemački utjecaj, ali nije toliko izražen. U austrijskoj pokrajini Štajerskoj, koja je poprilično siromašna, imamo odličan fond za revitalizaciju iz kojeg se koriste državni krediti, ako ćete obnoviti svoju kuću. Preduvjet je da kuća mora imati više od tri kata. Kredit se može vratiti kroz 15 godina. Time i grupa građana može kupiti staru kuću i obnoviti je tim kreditom. Za vrijeme vraćanja kredita postoji ograničenje na visini najma, ali se plaća i manje poreza. Vjerujem da je to dobar sustav obnove starih kuća. Prije četiri godine smo pričali s vrhom vlasti u pokrajini i rekli smo im da želimo obnoviti kuće, kako bi u njima ljudi živjeli. Odgovorili su nam: „Ali ta kuća je toliko oštećena, nećemo vam financijski pomoći!“. Mi smo ih pitali: Pa gdje bi ljudi trebali živjeti ako ne u starom dijelu grada? Moramo ga vratiti građanima i napraviti multifunkcionalnim, kakav je bio prije.