U špilji Crno jezero na Pelješcu tijekom arheoloških istraživanja, provedenih od 23. travnja do 4. svibnja 2026. godine u organizaciji Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja, pronađena je cjelovita terakotna glava s prikazom grčke kazališne maske, koja se može datirati u 4. do 3. st. pr. Kr. S rupicom za vješanje na vrhu, iznutra je šuplja i izvorno je vjerojatno visjela na zidu. Takve maske neupitno su povezane s kazalištem, a zaštitnik svih predstava bio je Dioniz.
„Možemo li Dioniza ili njegova ilirskog pandana povezati s posudama za vino, istovremeno i s navedenom maskom i u tome tražiti božanstvo kome je špilja služila kao svetište i kakvi su se sve rituali tu obavljali, možemo samo nagađati. Činjenica je da se većina nalaza povezanih sa svetištem nalazi u ulaznom i bočnom, do iskopavanja gotovo skrivenom i zatrpanom dijelu špilje. Zahvaljujući položaju u skrivenom, intaktnom dijelu špilje, nalazi su ostali cjeloviti i gotovo u potpunosti sačuvani, skoro kao zamrznuta slika stara više od dvije tisuće godina“, istaknuo je arheolog Domagoj Perkić, voditelj Arheološkog muzeja.
Tijekom istraživanja 2025. godine, utvrđeno je kako su špilja i pojedini njeni dijelovi korišteni u različitim razdobljima, od brončanog doba do kraja mlađeg željeznog doba, ali u različite svrhe. U brončanom dobu, uglavnom tijekom 2. tisućljeća prije Krista, upotrebljavana je kao izvjesni oblik staništa: zbijeg uslijed konfliktnih razdoblja, vremenskih (ne)prilika ili kao sezonsko stanište. Od kasnog brončanog doba do početka mlađeg željeznog doba, špilja se koristi kao mjesto pokopa većeg broja individua.
„Prema rezultatima radiokarbonskih analiza ljudskih kostiju riječ je o razdoblju između 1012. i 481. g. pr. Kr., dakle nešto više od petsto godina služila je kao nekropola. Međutim, nakon što se prestalo pokopavati u špilji, ona se očigledno koristi kao ilirsko svetište koje prema nalazima možemo pratiti od kraja 4. do sredine 1. st. pr. Kr. O tome nam svjedoče brojne minijaturne posude, uglavnom grčke (amforice, zdjelice, kantarosi), ali i lokalne provenijencije koje su obično ostavljane u svetištima kao votivni prilozi, odnosno darovi korišteni u okviru izvjesnog religioznog obreda i kulta.“, istaknuo je Perkić.
Tu su i drugi ulomci grčkih posuda, najfinijih i najskupocjenijih posude tog vremena, u pravilu grčkog porijekla. Sve takve posude služile su za čuvanje vina (amfore) ili ispijanje vina (razne vrste čaša). One nisu korištene u svakodnevnom životu Ilira nego su simbol bogatstva i moći tadašnje lokalne prapovijesne zajednice, koje su očigledno imali potrebu koristiti ih u nama nepoznatim ritualima (moguće povezanim s ispijanjem vina), ali i ostaviti kao poklon bogovima. U prošlogodišnjim istraživanjima pronađeni su keramički ulomci glave s dijelom poprsja i kose izvjesnog grčkog božanstva iz klasičnog razdoblja (4. st. pr. Kr.).
„U svakom slučaju, možemo biti sretni što su nam na širem dubrovačkom području, za sada, poznata tri ilirska svetišta na osnovu kojih možemo proučavati ilirsku religiju, njene doticaje i prožimanja s grčkom civilizacijom i religijom te vjerojatno stapanje i poistovjećivanje lokalnih božanstava i obreda s onim grčkim. Pored ove u Crnom jezeru, riječ je o svetištima u Spili u Nakovani i Vilinoj špilji iznad izvora Omble, s tim da ona u Nakovani egzistira istovremeno kad i ova u Crnom jezeru, dok Vilina špilja počinje nešto ranije, krajem 5. st. i traje do početka 3. st. pr. Kr. Upravo o Vilinoj špilji, nadamo se, moći ćete nešto više vidjeti i čuti u okviru izložbe i popratnog kataloga Dubrovačkih muzeja krajem ove godine.“, dodao je Perkić
Na arheološkim istraživanjima u špilji Crno jezero na Pelješcu sudjelovali su: arheolozi Domagoj Perkić i Krešimir Grbavac te restauratorica Sanja Pujo iz Dubrovačkih muzeja, zatim speleolozi Hrvoje i Nataša Cvitanović iz speleološkog kluba Ursus Spelaeus iz Karlovca i arheologinja i speleologinja Mirna Šandrić iz Speleološkog odsjeka HPD Željezničar iz Zagreba.
