Dubrovčanin Zoran Marinović, ratni fotoreporter, na svojoj se službenoj Facebook stranici oglasio i putem statusa iznio svoje osjećaje povodom nemilog završenog rata koji se odvijao na područjima Sirije i Iraka te ostalih zemalja… U kojima je proveo tri godine i zabilježavao trenutke, ljude i emocije.
Što je istaknuo, možete pročitati u tekstu kojeg prenosimo u cijelosti:
‘Tri godine, od nemila do nedraga, bauljam po nesretnim dolinama Sirije i Iraka, od Homsa i Aleppa, Mosula i Rake. Srećom rat je gotov. Nekako. Kako tako. I ova moja, naša, epizoda je došla do kraja. Htio bi nešto reći o njoj. Nebitno. Nevezano.
Te tri, nabrojane godine, mogle bi stati u tri riječi … strah, tuga i prašina. Bilo je trenutaka kada sam mislio uzeti i pušku, u prkos tom nepodnošljivom ludilu, srećom nisam, jer naša misija nije da uzmemo nego da spasimo. Nadam se da i jesam. Priče objavljene u Paris Matchu, britanskom Telegrafu, NGu, Novoj TV, nadam se da su barem malo osvijestile ovu tragediju.
Bila je to moja riječ proti njihove. Tvrdili su da su izbjeglice teroristi, silovatelji, da će nas pomuslimanit, uzet nam kulturu i posao. Sve to nije bila istina. Ljudi su samo bježali od ove nesreće, kojoj smo se mi novinari stalno vraćali.
Zato se i dalje nadam da će u Hrvatskoj, našoj zemlji, biti libanonskih restorana, koncerata svirača baglame, da će naša djeca uz hrvatske koračnice učiti i o arapskim pjesnicima i matematičarima. Žalim što smo pristali biti kotačić jedne agresivne, lažne, ucjenjivačke mašine poput NATOa. Žalim. Posrami me.
Ipak sad kad smo na kraju. Ne želim se sjetiti više ničega lošeg. Sve je to ostalo negdje. Kad zatvorim oči želim te tri godine, pamtit kao mala arapska sela, na rubu pustinje, sa nasmijanom, slinavom djecom i stadima ovaca, cedrove šume iznad Libanona, i Sinjarske vrhove okovane snijegom.
Samo to … i ništa više.’
Foto: Zoran Marinović Facebook