Zašto baš crkve? Jer su one čuvari povijesti, baštine, naših krajeva. Svaka je izazov, svaka je zasebna. Nekome će moja unučad pokazati ovo i kazati ovo je moj djed napravio. E, zato to radim! – reći će ukratko Martin Tolja, autor crkvenih minijatura s kojima se nedavno predstavio u sklopu Dana kršćenske kulture i tako zadivio mnoge svojim preciznim radom.
Inače električar po struci, minijaturnim replikama crkvama bavi se od sedamdesetih, a na koji način, rado je popričao za DuList.
– Sedamdesetih godina počeo sam raditi makete brodova, povijesnih jedrenjaka, onda kada su se slali paketi u komadu, kad ste ih morali piliti, mjeriti i slično. Uspješno sam napravio set od osam brodova koji su sad u mene doma, pa prestao s njima i krenuo raditi starinske alate, kao što su samar, jarmovi, plugovi i slično, ali sve u minijaturi. Pojata, gumno i to, sve sam to radio… Na jednom ljetovanju vidio sam kamenje, kamene ploče, koje su izgledale kao listići, probao sam cijepati kamenčiće te već tada napravio neke stvari. I vidio da mi dobro ide, pa sam rekao sam sebi : ‘Idem probati napraviti replike crkvi.’ I eto tako je krenulo – priča Tolja, dodavši kako zapravo ne zna kako bi ‘procijenio’ svoje crkvice.
– Nisam tome pridavao neku veliku pažnju, mislio sam – to su unikati, ali u mene doma, za moju dušu, gledam u to i tako. A u jednom trenutku, moja kćer koja je doktorirala povijest, kaže da zašto ne bih izlagao moje crkvice na Danima kršćanske kulture. I jesam, donio sam ih na izložbu. Ljudi su bili toliko oduševljeni i to me jako obradovalo. Bilo je jako posjećeno. Mobiteli su bili užareni! Pa su me ljudi pitali bi li im napravio, ali nisam to nikada gledao komercijalno, ne znam niti koju bi im cijenu kazao – ističe.
Na izložbi crkvica i kapela Dubrovačkog primorja na jednom su mjestu tako bila sabrana sabrana kulturna i duhovna središta života ovoga područja – crkvice našeg kraja. A što novo sprema autor?
– Stavio sam sebi u zadatak kako ću napraviti sve crkvice Svetih Martina u Biskupiji. Nabrojao sam ih 12 komada, od Gabrila pa na Lastovu i dalje – kaže. Nedavno je, kaže, ‘gostovao’ i u Obrtničkoj školi, održavši predavanje.
-Bio sam u Obrtničkoj školi jer me zamolio profesor iz građevine da održim predavanje učenicima, sutra potencijalnim studentima arhitektima i slično. Odnio sam crkvice, materijal od kojeg radim, a djeca k’o djeca, mirna i pažljiva, zainteresirana. Uzeli, rezali, probudi im se zanimanje za posao. Pa su i profesori rekli kako će im umjesto dijela nekih predmeta uvrstiti baš ovo, manualni rad neke vrste, što je dobro, da vide i uče radeći – kaže Tolja.
Pitamo ga koje sve materijale koristi od kamena i otkrivamo kako za izradu ovih malih umjetničkih djela zapravo ne treba puno različitih ‘komponenti’.
– Materijal kojeg koristim je otpad od tvornica gdje se obrađuje kamen, ima jedna u Imotici gdje živim, zatim Štikovica i Konavle. Kako oni to pilaju od 5 do 7 milimetara za zidove, te malo deblje ploče, te dijelove i djeliće koristim. A krovove radim od trstike, pa to cijepam, obrađivam, lijepim s drvofixom, jer kad se radi s njime, kad se osuši je proziran i to izgleda ljepše od, na primjer, silikona – kaže nam.
-Za izradu jedne, najmanje, recimo Svetog Luja, iako nikad nisam konkretno brojio, po prilici mi treba do osamdeset sati. Kad me uhvati volja, radim u komadu po osam, deset sati, a nekad uru i to je to. Neke detalje i to – kaže uz napomenu kako mu je ovo dosad jedina izložba.
– Obećao sam da ću napraviti izložbu kad napravim sve Svete Martine, ili kad me netko pozove. Ne radi mene, nego bih volio da ljudi vide. Mislim da sam jedini u županiji, pa zato. Ima tu i tamo po Dalmaciji te jedan čovjek radi specifičnu stvar na Braču, kampanele. Kad sam to vidio, rekao sam da sam amater! Ali radi sa strojevima, a ja sve ‘na ruke’, prirodni alat – smije se Tolja, dodavši kako jedna crkvica teži možda dva, tri kila, a neke ni kilogram. Omjer je jedan naprama 50, metar u prostoru, dva centimetra moja replika. Točnost je 95 do 98 posto.
– Nemam prostor, nego imam malo dužu kuhinju pa radim na kuhinjskom stolu, ali sam na zatvorenom balkonu već instalirao struju i svjetlo, pa ću napraviti i mali stolić, pa ću tamo, da ne smetam ženi – kaže, ponovo uz osmijeh, te za kraj ističe i ovo:
– Kad čovjek završi jedan zanat, nisu mu strani ni drugi zanati, samo treba biti uporan, da hoće raditi. Tu se onda pokazuje zadovoljstvo učinjenim!