Aktualno

Viktorija Knežević podnijela kaznenu prijavu zbog nepružanja medicinske pomoći Vladimiru Matijaniću

Dubrovačka odvjetnica Viktorija Knežević podnijela je kaznenu prijavu protiv odgovornih osoba, zdravstvenih djelatnika koje su bile u kontaktu s pokojnim Vladimirom Matijanićem, novinarom Indexa te njegovom životnom partnericom Andreom Topić zbog kaznenog djela nepružanja medicinske pomoći u hitnom stanju Matijaniću, koji je preminuo 5. kolovoza 2022. u Splitu.
Naime, dubrovačka odvjetnica Knežević napisala je svom Facebook statusu kako ne može učiniti ništa više za pokojnog Matijanića, nego podnijeti kaznenu prijavu zbog nepružanja medicinske pomoći.
-Vidjet ćemo što će sada učiniti državno odvjetništvo u Splitu i policija, oni kojima je posao da preuzmu od ove točke. Nisam mogla prestati misliti o tom užasu koji se dogodio od kad sam pročitala Andrein status. Čovjek se toliko osjeti jadan i nemoćan i očajan! Znam da bi on sigurno u ovakvoj situaciji, da se nekome od nas ovo dogodilo, činio ono u čemu je bio najbolji, pisao i to nemilosrdno, prozivajući sve one koji su krivi. Upravo zbog toga nisam mogla ne učiniti jedino što je meni kao običnom građaninu bilo na raspolaganju. Morala sam podnijeti ovu prijavu. Nadam se da ćemo se svi skupa u danima koji dolaze potruditi da se ovaj užas ne zaboravi i da krivci budu privedeni tamo gdje pripadaju – napisala je Knežević.

U kaznenoj prijavi ističe kako iz kronologije događaja koju je objavila Andrea Topić, životna partnerica Vladimira Matijanića proizlazi da postoji osnova sumnje da je čitav niz osoba kojima su se pokojni Matijanić i njegova partnerica Andrea Topić obraćali i tražili hitnu medicinsku pomoć, počinilo kazneno djelo nepružanja medicinske pomoći u hitnom stanju.

Potom se pokojnom Matijaniću zahvalila ‘za svaku baklju istine koju je zapalio, za svaki feral koji je držao’.
– Na kraju te taj sustav protiv kojeg si se cijeli život borio, svojim neradom i nemarom ubio. Laka ti zemlja, koju si kao i mnogi prije tebe, volio puno više nego što ona zaslužuje i žrtvovao svoj mir, svoje zdravlje i na kraju svoj život, iako si mogao u hladu neke razvijene demokracije živjeti puno bolji život radeći puno lakši posao – istaknula je Knežević.

Inače, o Matijanićevoj se smrti na Facebooku oglasila njegova životna partnerica Andrea Topić, i sama novinarka Indexa. Njen status prenosimo u cijelosti:

1.Isti tim hitne došao je sat i 31 minutu prije, tražili smo ga vode u bolnicu, rekli su da ne treba jer su to normalni simptomi kovida
2. Hitni infektološki i liječnika na Infektološkom smo zvali desetak puta, tvrdili su da ne treba u bolnicu, iako smo uporno tražili da ga vode
3. Prvi dan kovida su nam u bolnici rekli da je u RH nestašica lijeka za sprječavanje težih posljedica kovida kojeg daju pacijentima kao što je on
——————————————————————-
Pišem ovo jer znam da bi on htio da se zna što se dogodilo. Naravno da nemam “ni atoma snage”, kako je on zadnjih dana ponavljao.
Ni atoma snage.
Ni razloga za život. Bez njega.
——————————————————————–
02.08. ujutro rano rekao mi je da osjeća loše i da ima fibru, napravila sam mu kućni test na koronu i bio je pozitivan.
Sat vremena kasnije, oko 10h dovozim ga na Infektivni, hitni prijem, KBC-a Split gdje stoji barem dva sata čekajući da ga netko primi i pregleda. Nisu me pustili s njim, čekala sam u autu pored zgrade, u 12h šalje mi poruku da krenem i dolazim, govori mi da im je ispričao da ima Sjogrenov sindrom i Infesticijsku bolest pluća te sumnju na još 2 autoimune bolesti, i da se zbog toga nije mogao cijepiti i da su mu rekli da je trenutno nestašica lijeka kojeg daju teškim bolesnicima da izbjegnu teške komplikacije kovida i da mu to možda da li da imaju. Da taj lijek nema KBC Split ni Klinika za infektivne bolesti Fran Mihaljević, ali da ga imaju da bi ga možda dali njemu jer je imunološki bolesnik i ima kovid, i da je bila nedavno onkološka pacijentica i da ga ni njoj nisu mogli dati jer ga nema. Tražio je da kažu kako se lijek zove da ga sami potražimo, rekli su da nije važno jer ga nigdje nema. Zvao je neke ljude koje zna i saznao da ga možda ima u OB Dubrovnik, preslab je bio za put do dolje, predložila sam mu da ja nazovem ravnatelja bolnice, rekao mi je da nipošto to ne činim, da nema šanse, da neće tako. Nismo uspjeli doći do tog lijeka.
Dva dana imao je temperaturu do 38.9 koju smo spuštali s dva Lekadola od 500, stavljala sam mu hladne obloge na glavu, davala vitamine, propolis, kuhala čajeve i juhe koje je tada još mogao piti. Nazvao je imunologinju i sve joj ispričao, ona mu je rekla da počne piti tablete za autoimune bolesti koje mu je prepisala, Dekortin, D vitamin jednom u 2 tjedna i nešto što štiti želudac, iako nije sigurno je li se riješio helikobaktera.
Otišla sam u ljekarnu po to, donijela, popio je drugi Dekortin na jutro kad je sve počelo.
Večer prije bio već slab, nije mogao do zahoda lako, užasno bi se uspuhao, hvatao za zidove, umorio u sekundu, svi su govorili da je to normalno. Zvali smo hitnu barem 10 puta u ova dva dana, ako ne i više. Sve s ciljem da ga prime u bolnicu.
Kad smo ih tu večer zvali uputili su nas na liječnika na Infektivnom, ispričali mu sve. Rekao je da Vlado “nije imunokompromitiran”, čak i da “nije imunološki bolesnik zato jer Dekortin pije samo jedan dan”.
Koja logika?! Iako mu je Vlado uredno pobrojao svoje imunološke bolesti i one na koje se sumnja. Vlado nije vjerovao što čuje, puštao je tu snimku iznova na mobitelu jer njegov mobitel zbog posla ima snimač koji radi automatski. Naravno, pitao je da ga prime u bolnicu i ovaj na liniji je rekao da nema potrebe.
Ujutro, 5.8. probudio se slabiji nego ikad. Pojeo je pola zobene kaše. Kavu nije takao, čaj isto. Nije mogao jesti ni piti. Nije mogao stajati uspravno. Ni sjediti. Ni ležati. Nije mogao do WC-a. Nazvala sam hitni infektološki, dva puta, nitko se nije javljao, iz treće se javila žena, rekla da je sad stvarno gotovo i da ne može samostalno ni jesti ni na zahod i rekla mi je, citiram, “nije to za bolnicu, neka piša u lonac kraj kreveta onda prolijte u zahod”.
Skuhala sam mu juhu. Nije je mogao jesti. Nije mogao doći za stol i sjesti, nije mogao sjesti uspravno na krevetu ni ležati, toliko sam ga nagovarala da nešto pojede da sam ga dovela do iznerviranosti što je jako teško s njim i sa mnom, na mene se svih ovih godina nikad nije naljutio. Stavila sam mu juhu u šalicu i prislonila usnama i naginjala. Uspio je popiti pola. Zvala sam hitnu opet. Počeo je iskašljavati bronhijalnu sluz, to me zabrinulo: “50 godina, Sjogren, infesticijska bolest pluća, autoimune bolesti, nije se cijepio, treći dan kovida, ne može se pomaknuti nimalo, bol u mišićima neizdržljiva, iskašljava sluz”, vlaški sam dodala i “otežano diše” samo da ga već jebeno vode jer je iz aviona jasno da mu treba stručna pomoć, na što je Vlado slabašno dobacivao “ma nisam”, hitna je reka “gospođo to je sve normalno. Jedino ako ne može disati dovozi se u bolnicu”.
Zvala sam infektološku hitnu i tamošnjeg liječnika, javila se ona što je savjetovala ranije da piša u lonac, rekla je da je to sve normalno, Vlado i ja smo rekli da želimo hospitalizaciju, da inzistiramo da ga vode, ona je rekla “a to ovisi o vama, hoće li vas hitna htjet pokupit, ali to su sve normalni simptomi”, rekli smo da želimo da dođu po njega. Zvala sam 194, opisala sam po stoti put sve simptome. Tim je došao oko 13.40h, dvoje tehničara, dali su mu injekciju, rekla sam ga vode, rekli su da “nema potrebe, to su normalni simptomi, nek pije tekućine i jede slane štapiće”. Točno tim riječima.
Rekla sam da ne može piti. Ni jesti. Da je preslab i za to, pogledali su me blijedo. “A neka se natjera”, rekli su. Rekla sam da ne može. Vlado je zamolio da mu daju infuziju. Rekli su da se to samo u bolnici daje. Kasnije kad su drugi put došli bogami su imali infuziju u torbi, ali je bilo prekasno. On se nije mogao pomaknuti ni centimetra već prvi put kad su bili tu. Niti centimetra.
Tehničar ga je morao pomoći privaliti na bok da mu da injekciju. Vlado je pitao zašto se luđački znoji i hladan je, a nema fibru. Tehničar mu je rekao da je to od Lekadola. Posteljina je bila u lokvama. Brisala sam ga ručnikom i maramicama.
Nakon niti dva sata, stojim u kuhinji i čujemo njegovo “upomoć”. Dotrčavam, vidim da su mu stopala plava, dotičem ih, hladna su, jasno mi je da nema cirkulacije uopće. Lice mu je sivo, kao da nema krvi, ni kisika. Jedva mi govori “ne mogu disat”. Zovem hitnu da dolaze isti tren i da ne može disati. Sjećaju nas se, kako i ne bi, kažu da će ga sada odvesti u bolnicu. Oni dolaze nakon, a možda i 20 minuta, pakiram mu stvari za bolnicu, on leži, hropće, ubrzano diše, postaje sve plaviji. Oni dolaze, isti tim od prošli put, on je još pri sebi, ali se i dalje ne može micati, užasno mu je, govore mu da se dovuče do jedne strane kreveta da ga posjednu u stolicu i odnesu. Ne ide. U to ga jedan tehničar hvata za noge i drži ih u zraku, govori “ovo će mu podić tlak”, ali on postaje sve bljeđi, dovlače ga na lancunu na onu stranu kreveta bliže stolici, vidim da mu je glava klonila u čudan položaj, kao, zabačena je, vičem “u ovom položaju ne može disat!!”, kažu “ma može”, uhvatim ga za ruku, govorim mu da će sve biti u redu, da će ga odvesti u bolnicu, on me pogleda i preokrene oči i zaspe zauvijek.
Tad tehničar poviče na uređaj kolegi “ostavi nosila, donesi reanimacijsku!”.
Oživljavali su ga možda i sat vremena.
Urlikala sam. Izbacili su me iz sobe i zatvorili vrata, čula sam zvuk pumpe kojom su valjda pumpali zrak u njegova pluća. Isti ljudi koji su sat, dva prije rekli da mu nije ništa i da ne treba ići u bolnicu.
Iz istog hrvatskog zdravstva koje mu je reklo da je nestašica lijeka za pacijente kao što je on, za one koji se ne mogu cijepiti jer imaju autoimune i druge bolesti.
Zašto ga nisu odveli u bolnicu kad smo ih cijeli jebeni dan molili? Zašto mu nisu dali taj jebeni lijek?
Zašto kurčeva obiteljska doktorica ne radi ili nema zamjenu na Dan državnosti?
Ne želim tugu (tuga je previše blaga riječ), pretvoriti u gorčinu ni tražiti krivca, ali neke se činjenice moraju znati.
Meni ništa njega ne može vratiti.
Ni meni, ni njegovim divnim roditeljima sina jedinca.
Moju voljenu. Mog Kvakana. Mog Charlie Browna. Moje Sve na svijetu. I šire.

 

Pročitajte još

Kapetanić, Macan, Milinković i Šuljak počasni članovi DPDS-a

Dulist

Rendžeri pomogli odsukati jedrilicu kraj Polača

Dulist

[SPCO DSUBROVNIK] ‘Nismo ni pretpostavljali da za tako nešto treba tražiti dozvolu’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija