Nakon što se u subotu sva kiša ‘nakupljena’ za sušnih mjeseci izlila nad gradom, nedjeljno jutro je ipak nagovijestilo nastavak ljeta, premda i babljeg, a Facebook je u nekoliko sekundi eksplodirao s viješću da je ‘Donda’, u srpnju na sva zvona najavljen pa onda naprasito povučen, deseti studijski album Kanyea Westa, konačno objavljen na streaming servisima. Od uzbuđenja sam skočio s kauča i skoro sam psu naredio da mi otrči donijeti slušalice. To je bilo jučer. Danas ujutro dok pišem ovo pritisnut rokovima ne mogu reći da sam ‘probavio’ album koji u gotovo dva sata donosi 27 pjesama, ali ono što sam čuo potvrdilo je već odavno formirano mišljenje da Kanye West lebdi tri razine iznad današnje produkcije. I to onaj Kanye koji svojim egoističnim i svakojakim ispadima (ne isključujem ni često zbunjujuće političke stavove, prijateljevanje s Donaldom Trumpom i, najluđe-od-svega, najavu kandidature za predsjednika SAD-a 2024.) otuđuje sve više fanova. Vrstan producent čarobnog uha (manje sluha), glazbenik koji istražuje neutabane staze i ne boji se povući rizične poteze (što je kvaliteta koja u popularnoj glazbi danas tragično nedostaje), Kanye West ili odnedavno samo Ye je prije svega umjetnik. Kanye West s matičnim brojem je nažalost seronja, koji se to svekoliko trudi biti. Ali, kako bi to bio moj ili vaš problem?
Umoran od silnih peripetija i ‘kenjeizama’, skoro sam odustao od ‘Donde’. Westova posljednja dva albuma nisu dosezala ni polusatno trajanje. ‘Ye’ i ‘Kids See Ghosts’ s pulenom i čestim suradnikom Kid Cudijem, oba iz 2018., bila su uredna ostvarenja, ali nisu pobudila veliko oduševljenje, dok ‘Yesus is King’, cringe-worthy gospel/ rap album novopronađenog Kršćanina ‘propovjednika’ neću ni pokušati braniti. Kada je za 24. srpnja najavio svoj deseti album posljednji prstohvat oduševljenja mogao sam napipati i iskopati jedino negdje između prstiju lijeve noge. A onda kada ga je prvi put odgodio pa u svlačionicama Mercedes-Benz Stadiona u Atlanti postavio mobilni studio kako bi nešto prearanžirao i spavao tamo tjednima te počeo održavati javna slušanja, i najmanje zanimanje je iščezlo. Posljednji slušalački event održan je 27. kolovoza u Chicagu i ‘Donda’ je objavljena dva dana poslije. Od toga nije prošlo ni nekoliko sati, a West je na društvenim mrežama skandalozno obznanio da je Universal album objavio bez njegovog pristanka, ali nije ga povukao. O.K., pomislio sam, kako sam mogao biti toliko glup i pomisliti da je gotovo. Pa čovjek je prije tjedan dana objavio da je za 200 dolara moguće kupiti uređaj/player/app koji omogućuje (re)miksiranje svake pjesme s ‘Donde’. Donda Stem Player nije samo za profesionalce jer svakome tko ga kupi omogućuje fino uštimavanje i prilagođavanje svake od 27 pjesama, onih na kojima je Kanye radio od 2018. i zbog kojih je najmanje tri puta odgađao izdanje. Ali, zašto ne bismo pljunuli 200 dolara pa popravili ono što on nije znao. Takva ‘Donda’ postavlja i pitanje podvlačenja crte u procesu umjetničkog stvaranja – kad je neko djelo gotovo i spremno za prezentaciju javnosti?
Voljeli ga ili ne, Kanye West je jedna od najutjecajnijih figura u suvremenoj glazbi. Uspješan producent drugima, a pogotovo Jay-Z-ju, nije prihvaćao riječ ‘ne’ kad su mu govorili da je odličan za miks pultom, ali da nikada neće postati dobar reper. S prva tri albuma (u blitzkriegu izdana od 2004. do 2007.) dokazao im je suprotno i pokorio svijet, a od 2008. počinje njegov novi kreativni zamah, najprije s ‘808s & Heartbreak’ iz iste godine te s mračnom art-rap operom ‘My Beautiful Dark Twisted Fantasy’, remek djelom kojemu je Pitchfork dodijelio čisti desetku, ocjenu s kojom se ovaj glazbeni medij baš ne razbacuje. Na još eksperimentalnijem i mračnijem ‘Yeezus’ iz 2013. surađuje s Daft Punk i Rickom Rubinom. Album obiluje političkim temama, dok je zvučna slika abrazivna elektronika s industrial premazima. West nastavlja istraživati i na jednako progresivnom ‘Life of Pablo’. Favorit je dance-floor banger ‘Fade’ sa semplovima dvaju poznatih pjesama iz 70-ih (‘(I Know) I’m Losing You’) i 80-ih (‘Mystery of Love’), a rezultat je prvoklasan hommage legendarnom čikaškom houseu. ‘Donda’ posuđuje pomalo od svih Westovih stilskih lutanja, a sveprisutan je i gospel te slavljenje Svevišnjeg, zamjetno već u naslovima pjesama (‘God Breathed’, ‘Praise God’ ili ‘Jesus Lord’). ‘Jail’ i ‘Hurricane’ s The Weeknd su rani favoriti dok ‘Believe What I Say’ ima i hit potencijal. Ostatak je uglavnom jednako impresivan, osim što se teško otrgnuti dojmu da bi ‘Donda’ bila ‘dondastičnija’ da je po ure kraća. Ali, velečasni West ima preveliki ego za to.
Foto defjampress.com