Do Grada je sve teže i teže, obavljaju se „zaboravljeni“ popravci i razni radovi po prometnicama, „događaju“ nam se razni kongresi, stigli i turisti, poskupilo parking, a gužva ionako na sve strane, te i te kako vrijedi ona „tko se zatekao u Gradu, teško će iz njega, a tko je ostao van Grada, teško će do njega“ do kraja ljeta ili do jeseni.
U tom svemu, nekako se „probismo“ do naše betule „Fontane“ za vidjet koga znanog i čut koju pametnu, kad pored našeg stola, vanka u Ulici od polača, naleti na nas draga nam Iga Muhoberac, simbol kvarta Sveta Marija. Priča nam Iga, onako u žurbi i sa saketima u rukama koje treba odvuć’ do svog doma skalinima gore skoro do Zidina, kako je bila sa zborom „Libertas“ u Vukovaru i kako im je lijepo bilo po veseloj Slavoniji, a na to sve pitam je kako je njena palma u njenom đardinu.
Na to zastade Iga, te će onako tužno: „Jadno, sva se osušila!“ Nije čudo, mislim se, vidimo kako se palme suše na sve strane, neka bolest, kažu zove se „crvena palmina pipa“, će ih dobro uništit’, ali ova, Igina palma iz njena đardina, na svoj način ipak je simbol Grada.
Te je njeno „oboljenje“ ipak drugačijeg značaja od nekih drugih palmi. Nema slike sa i oko Zidina gore na Svetoj Mariji na kojoj nije ta njena palma, svi koji obilaze Zidne mogli su dirnuti njene grane.
Sjećam se kad bi Igin zet Maro išao skraćivati grane, da turisti i ostali šetači mogu mirno proći Zidinama, da im ne smeta u obilasku. A tu, u đardin podno Zidina, kao malu sadnicu posadio je Igin suprug Bodo kad su se vjenčali, kao svoj „miraz“, dotu ili prčiju, doselivši se u Grad iz svog Gruža. Ima tome godišta! Rasla je i prerasla Zidine, a na svoj način bila je simbol i njih dvoje, njihove ljubavi, braka, života. Kakva je ta njihova palma ovih dana vidimo na fotkama koje je za ovu priču i s povodom slikao Igin zet Maro Matović, na čemu mu hvala, a uvijek nasmijana Iga na to će, krenuvši dalje „uzaskale“ put Svete Marije: „Palma je usahla, ali naša ljubav nije!“