Propovjedaonicu Male braće, odnosno reljefe na njoj, nije uočila većina pisaca koji su pisali o umjetninama u Dubrovniku. Za strane stručnjake to je donekle i razumljivo, jer su se oni, obilazeći našu obalu, uglavnom bavili onim što bi već našli istaknuto kod domaćih pisaca.
Ovi o propovjedaonici nisu pisali možda i zbog toga što je tako uspješno uklopljena između novih oltara, da se gotovo ne ističe. Nema tu posebnog sjaja, ni raskošnih detalja, ali riječ je o vrlo skladnom i vrijednom umjetničkom djelu, čiji reljefi odišu posebnom ljepotom i ozbiljnošću.
Prvi je ljepotu propovjedaonice 1908. uočio poznati talijanski povjesničar umjetnosti Adolfo Venturi, i u knjizi ‘La scultura Dalmata nel XV secolo, L’ arte: rivista di storia dell’arte medievale e moderna’ njene reljefe svrstao u najpoznatije spomenike na dalmatinskoj obali.
Zatim je 1921. kratko o njoj u vodiču o franjevačkom samostanu Male braće pisao fra Franjo Jurić. Neki autori samo je usput spominju kao vrijedno umjetničko djelo, a više puta o njoj su pisali Cvito i Igor Fisković. Uočljivo je da se svi slažu oko činjenice da su reljefi ugrađeni u novu propovjedaonicu za vrijeme obnove crkve nakon velikog potresa, i da je tu zapravo riječ o novoj propovjedaonici u koju su ugrađeni vrijedni stari reljefi.
Cvito Fisković u jednom svom radu iz 1955. spominje reljefe propovjedaonice i datira ih u 14. stoljeće, a za druge njene dijelove kaže da su ‘naknadno uklopljeni’. U svom radu, desetljeće poslije toga, navodi da je propovjedaonica vjerojatno ovako formirana tek 1684. Opširno je opisuje zajedno s likovima koji se nalaze na njenih pet reljefa.
Na reljefima prepoznaje sljedeće likove: Blaženu Djevicu Mariju s Isusom u naručju, koja se nalazi u centru, prvake apostolske Petra i Pavla (Petar je gledajući prema propovjedaonici desno od Gospe, a Pavao s lijeva) i Mariju Magdalenu (nalazi se na lijevoj strani). Sveca koji se nalazi uz sv. Petra, na reljefu na desnoj strani propovjedaonice, u tom tekstu ne imenuje nego ga opisuje kao sveca ‘u albi i tunici’. Kaže: ‘desnicom blagoslivlja, a ljevicom koju pokriva kazula drži knjigu.’
Iako Cvito Fisković ne pretpostavlja da su likovi propovjedaonice izvorno napravljeni za propovjedaonicu, ističe da su svi oni ‘sačinjavali jedinstveno djelo’, da su djelo ‘jednog kipara (…) gotičara iz sredine XIV. stoljeća’. Uspoređujući slične reljefe iz 14. stoljeća na našim prostorima s reljefima propovjedaonice, navodi da oni ‘ne dostižu vrsnoću autora mramornih reljefa’ propovjedaonice u crkvi Male braće. U jednom drugom radu, za ove reljefe kaže da su ‘nekoć sačinjavali vjerojatno oltarni poliptih’.
Također je Igor Fisković u više navrata pisao o reljefima na propovjedaonici. U njima iznosi ocjenu da reljefi nisu bili predviđeni za crkvenu propovjedaonicu, nego su ‘činili pročelje nekom grobu u vidu sarkofaga’. U jednom članku navodi: ‘da je kasnosrednjovjekovna grobnica tipa sarkofaga kao dio namještaja građevnog sklopa stradala u velikom potresu 1667. godine te su sačuvani njezini najljepši dijelovi korišteni za sastavljanje moderne propovjedaonice’. I po njemu je riječ o izvrsnim radovima ‘među najboljima (…) ne samo u Dubrovniku, nego i na čitavom hrvatskom primorju’.
Igor Fisković nabraja svece na reljefima, a sveca na desnoj strani prepoznaje kao sv. Nikolu biskupa. Ipak, ovdje se nedvojbeno radi o jednom drugom svecu, o čemu će biti govora drugom prilikom.
Fra Stipe Nosić