Nakon uloge Ariela u Shakespearovoj „Oluji“, glumac Adrian Pezdirc ponovno je na Lokrumu u sklopu premijere Ibsenove „Žene s mora“. Lokrumski ambijent još jednom se pokazao kao idealna, izolirana kulisa za dramsku napetost, ali i kao nužan mir za glumačke probe izvan gradske vreve.
U razgovoru za DuList, Adrian otkriva kako skandinavski tekst funkcionira pod mediteranskim nebom, što za njega znači rad unutar festivalskog dramskog ansambla Dubrovačkih ljetnih igara, zašto je donio odluku o odlasku s Akademije dramske umjetnosti te s kakvim se porukama publika ove godine vraća brodom s Lokruma.
Nakon uloge Ariela u Shakespearovoj „Oluji“, ponovno ste na Lokrumu u sklopu premijere Ibsenove „Žene s mora“. Što je to u tom otoku što tako snažno podcrtava dramsku napetost i kako je bilo ponovno glumački zakoračiti na njega?
Vratiti se na otok, osobito nakon iskustva rada na Oluji i Arielu, uzbudljiv je. Nekako mi daje osjećaj slobode i inspiracije koja me onda zaokupila. Grad je u svojoj ljepoti vibrantan i živ, ali za koncentriranost koja je potrebna za rad zna biti izazovan. Upravo dislociranost iz gradske vreve, otok pruža mir za glumačke probe. Sam Lokrum sa svojom energijom i ljepotom, priča priču za sebe. Svjesni smo privilegije koju nosi činjenica da smo gosti na otoku. Nadam se da će odnos između, Igara i vodstva otoka potrajati. Jer samo uzajamnom podrškom činimo otok i igre još posebnijima i vrjednijima.
Ibsen piše o skandinavskim hladnoćama i potisnutim emocijama, a vi tu dramu igrate pod otvorenim mediteranskim nebom. Kako taj kontrast okoliša utječe na Vašu interpretaciju?
Mislim da su upravo suprotnosti ono što nas privlači. Da su zapravo neizgovorene stvari potencijal za izvedbu i čitanje dramskog teksta u potpuno drugom kontekstu.
Na Igrama ste debitirali još 2015. godine u Vojnovićevoj „Dubrovačkoj trilogiji“. Koliko su Vas Igre i rad unutar festivalskog dramskog ansambla oblikovali kao umjetnika?
Na igrama sam debitirao kao student 2012. godine sa predstavom Medeja, HNKa u Zagrebu, u režiji Tomaža Pandura i izvedbi suvereno magične Alme Price. Biti dijelom festivalskog dramskog ansambla za mene pruža mogućnost rada sa kolegama s kojima nemam priliku raditi u Zagrebu. Za mene je uvijek velika vrijednost rad sa ljudima koje profesionalno ne poznajem. Na taj način širiš vlastitu fleksibilnost za rad, kreativna riješenja i suigru na koju nisi naviknuo u matičnom ansamblu. Uvijek na kraju jedne festivalske sezone povratak u matični ansambl ZeKaeM-a bude okupan osjećajem zahvalnosti što mu pripadam ali i ponosa jer se vraćam obogaćen novim iskustvom.
Dubrovnik ljeti živi pod pritiskom masovnog turizma. Osjećate li s pozornice tu želju dubrovačke publike da kroz kazalište obrani autentični duh svoga Grada?
Volim vjerovati da je tako. Prije 2 godine kada sam se prvi puta vratio nakon nekoliko sezona izbivanja, imao sam uvid da Igre nisu samo umjetnici koji dolaze, nego upravo oni koji na izvedbe dolaze. Što više vrijeme odmiče imam osjećaj sve veće podjeljenosti u mišljenju. Jedni kao da nas podržavaju, žele i trebaju više nego ikad, svjesni vrijednosti koju Igre sa svojim programom donose, i koje nadilaze “uspješnost” turističke sezone. Dok s druge strane komentari pojedinaca koji nekad zvuče glasnije od večine, zvuče kao da smetamo, smaramo i da bi bilo bolje kada nas nebi niti bilo.
Ono što je sigurno, kultura koja je otvorena, pluralna, raznolika, riskantna i progresivna ona je koja na duže staze može donjeti samo dobrobit ljudima koji ju gledaju, čitaju, slušaju i žive u tom istom gradu. Grad bez kulture i stanovnika koji nisu svjesni njene vrijednosti i koji je nisu spremni obraniti nije grad, nego samo kulisa.
Vidim i vjerujem da su Dubrovčani, ali i svi oni koji su samo u prolazu itekako željni svega onoga što Igre donose. Uostalom rasprodanost koncertnog i dramskog programa to itekako dokazuje.
Asistent ste na Akademiji dramske umjetnosti. Koliko Vam rad s novim generacijama studenata pomaže da ostanete glumački budni i kako balansirate pedagogiju s intenzivnim ljetnim probama na jugu?
Nisam više na akademiji. Pokušavao sam gurati paralelno profesionalni život sa onim akademskim, međutim u mojem osjećaju ili jedna ili druga strana su patile zbog toga. Imao sam osjećaj kao da ne uspjevam posvetiti se onoliko koliko smatram da je nužno. Biti dijelatnik u kulturi za mene znači i čitati, gledati, putovati, živjeti život koji imam. Jurcanje sa probe na akademiju pa nazad na izvedbu, nije mi činilo dobro. Ali tko zna, možda se jednom i vratim.
Što biste voljeli da dubrovačka publika ponese sa sobom u brodu, na povratku s Lokruma u Grad, nakon što se ugase svjetla na sceni „Žene s mora“?
Svatko od nas ima pravo i mogućnost odlučiti kako će živjeti svoj život, koga će voljeti, čemu će se nadati, za što će se boriti. Ali svojoj sudbini, onoj kako će i kada završiti nemože pobjeći. To je ljepota, rizik ali i sloboda onoga što nazivamo život.
