U posljednje vrijeme izrazito je neobično, ali uistinu pohvalno kad se mladi ljudi bave zanatom koji je uglavnom zaboravljen među njihovom generacijom. Jedan od tih vrijednih ‘iznimki’ je i dvadesetosmogodišnji Pero Klaić koji je od djetinjstva razvio ljubav prema kamenu.
Klaić je završio srednju kamenoklesarsku školu na Braču, a nakon toga se vratio u Dubrovnik gdje je završio fakultet restauracije i konzervacije. Danas, svoje znanje pretače u vlastito životno iskustvo radom u obiteljskom poslu u Konavlima.
– Moja priča je krenula kad sam imao sedam godina. Već tad sam znao da se želim baviti kamenom. Svako ljeto sam odlazio u radionicu svoga oca, u Konavlima, gdje me je on podučavao zanatu i u mene usadio ljubav koju i danas osjećam prema ovom poslu. Nakon kamenoklesarske škole koju sam pohađao na Braču, gdje sam se upoznao sa starorimskim klesanjem i naučio zaista mnogo od konstrukcije, statike, arhitekture do petrografije, upisao sam Studij restauracije i konzervacije u Dubrovniku kao logičan slijed. Čim sam diplomirao, zaposlio sam se u našoj obiteljskoj firmi Flintstones gdje i danas radim – istaknuo je Klaić i dodao što mu je najbitnije u izradi, a isto tako smo ga pitali može li izdvojiti neke od najdražih projekata.
– Ovisno o projektu, za početak je najvažnije odabrati pravi kamen. Ako se radi o restauraciji, kamen mora biti što sličniji postojećem, a ako se radi o novom objektu treba u obzir uzeti želje investitora, stručno ga posavjetovati, te naposljetku odabrati kamen koji će se lijepo uklopiti u okolinu i dobro podnositi vremenske uvjete. Svakom projektu se trudim pristupiti s jednakim entuzijazmom, naravno, najviše volim kad mogu djelovati pomalo iza i iz margina zadanog i biti kreativan. Najsretniji sam kad rukama mogu oblikovati kamen, udahnuti mu dušu, i iz njega stvoriti nešto novo, dati mu svrhu. Volim obnove starih kuća, ljetnikovaca, spomenika kulture… Kad radimo na takvim projektima, osjećam se društveno korisno. Lijepo je doprinijeti očuvanju onog najvrjednijeg što su nam ostavili preci… – rekao je Klaić.
‘Česta kaplja kamen dube’
Kada smo ga pitali koje bi karakteristike mogao izdvojiti koje u suštini opisuju kamenoklesara, Klaić je odgovorio: — Kao što stara izreka kaže ‘Česta kaplja kamen dube’. Kamenoklesar mora biti predan poslu, kreativan, strpljiv, pomalo tvrdoglav, fizički izdržljiv, uvijek spreman na razne vremenske uvjete… I naravno, treba imati snage – rekao je Klaić te čitateljima i nama opisao svoj radni dan.
– Moj radni dan započinje oko sedam sati i traje do četiri popodne. Uvijek ima puno posla. Radimo po prioritetima, prvo odrađujem hitne narudžbe, a ako mi ostane vremena, bacim se na neke finije stvari. Kad god stignem, radim i stvari za dušu, iako ih nitko nije naručio. Volim iznenaditi prijatelje nekim ‘kamenim poklonom’. Vjerujem da život ima smisla samo ako stvaraš nešto iz ljubavi. Paralelno radim na više projekata… Primjerice, kamen za modernu vilu u Zatonu za stranog investitora, obradu kamena za jednu vinariju i tri prateća objekta, kamene stupove za jednu crkvicu – kazao je Klaić.
Potrebno je puno ljubavi i predanosti
Na što bi trebali mladi ljudi najviše pripaziti ukoliko bi se bavili ovim zanatom Klaić je istaknuo kako ‘ovaj posao nije lagan i definitivno nije za svakoga’.
– Što se ranije počnete zanimati za ovu vrstu posla, tim bolje. Kao što sam već spomenuo, potrebno je jako puno ljubavi i predanosti poslu. Mladi restauratori bi, uz dobre vještine, uvijek trebali poznavati povijest objekta na kojem rade rekao je i dodao koji su mu planovi i ciljevi u budućnosti.
– Nedavno sam se oženio i najvažniji projekt mi je trenutno naša obiteljska kuća, ženina i moja koju gradimo u Konavlima. Siguran sam da ću na tom, osobnom projektu primijeniti svu kreativnost i vještine koje posjedujem. U poslu uvijek pokušavam biti bolji i raditi na sebi, na svom znanju i sposobnostima. Baš zato sam neizmjerno zahvalan ocu koji mi je uz ljubav prema kamenu, usadio i osjećaj odgovornosti prema poslu i koji me svakodnevno kroz rad podučava mnogim aspektima poslovanja firme – rekao je Klaić i istaknuo kako je iskustvo ‘ipak, kao i u svakom poslu – najvažnije’.
NAJDRAŽA PJESMA
Tedi Spalato – Škarpelin
Cili život sebe dajen, šteman, glancan, piketajen, Kamen bili, kamen sivi, Već su pisci, i prežidenti, oficijali, i manovali, Mušterije moje bili.
Stare cure, mlade švore, primadone, i šinjore, Figuraju ka u raju, Kad jin život uzme miru, a moje ji ruke smiru U kamenu vi no traju.
Eee, lipi moji zna kamen siv Ja san škarpelin o kad san živ Meni je kamen i kruv, i križ Ja san škarpelin – dlito, i friž!
Sve prežence, i bogatune, siromaje, i šporkune, Sve san ovon rukon klesa U kamenu sad jin piše – bili, pa ji nima više, Otišli su na nebesa
Živi kamen, tvrda stina, kruv, pokora o davnina Moju ruku lipo sluša, Kad ga špican, oli drican, macolon, i puntarolon U njemu je moja duša.
Foto: Lena Šutić Klaić