Pred nama su zimski dani, dani kada Dubrovnik, a posebno povijesna jezgra, tone u duboki zimski san. Grad je pust, ne dolaze nam turisti s brodovima na kružnim putovanjima, letova je sve manje, a domaći ljudi imaju sve manje i manje razloga za odlazak unutar zidina.
Pozatvara se veliki dio ugostiteljskih objekata, u Gradu nedostaje nekakvog običnog, gradskog đira koji bi osim restorana i kafića uključio i šopingiranje po butigama. Jer, butiga de facto i nema. Prema Gradu može nas eventualno odvući odlazak u kino, kazalište ili na koncert, no mnogi, vjerujemo, odustanu i od toga kad im na pamet dođe misao kako za sat parkinga moraju iskešati 10 kuna (pod uvjetom da pronađu parkirno mjesto)! I onda se pitamo zašto je Grad pust, zašto ugostitelji ne rade preko zime…
A svi se slažu kako se nešto mora napraviti – zajedničkim snagama Grada i ugostitelja. Prijedlozi su različiti. Jedni smatraju kako bi Grad morao izaći u susret ugostiteljima koji bi radili 365 dana u godini nekim beneficijama, oslobađanjem od određenih nameta. Drugi su mišljenja kako im popusti ne trebaju, već da se mora napraviti raspored rada kako se ne bi dogodilo da baš svi zatvore u isto vrijeme. Ima i onih koji smatraju kako se olakšicama treba animirati građane za dolazak u Grad…
Bez obzira koji bi se model napravio nešto se mora poduzeti jer o Dubrovniku kao cjelogodišnjoj destinaciji slušamo već dugi niz godina. A kao da se nismo maknuli s mjesta.
Što o svemu misle poznati dubrovački ugostitelji Ivo Rudenjak, Maro Hajdarhodžić, Mato Đurović i Stjepan Perić, te hoće li Grad Dubrovnik krenuti u razgovore s ugostiteljima pročitajte u tiskanom izdanju DuLista.