Kultura

U sklopu Mjeseca hrvatske knjige predstavljen ratni dnevnik Anke Duper

U sklopu manifestacije Mjesec hrvatske knjige, Društvo dubrovačkih pisaca u suradnji s Dubrovačkim knjižnicama organiziralo je, 11. studenoga u Čitaonici Narodne knjižnice Grad, predstavljanje knjige  “Anka Duper: Povratak – zapisi prognanice”. Knjigu su predstavili Ankin sin, snimatelj i fotograf Nikola Duper, predsjednik Društva Boris Njavro, tadašnji voditelj ureda za prognanike i izbjeglice Pavo Handabaka te profesorica hrvatskoga jezika Tajana Martić.

Sve prisutne je ispred Knjižnice pozdravila knjižničarka Marjana Leventić. Njavro je rekao kako se radi o ‘nevjerojatnoj maloj knjizi’ i opisima dana kojih se i nakon 30 godina svi sjećaju ‘s ljubavlju i prkosom’.
– Mnogi su pisali o tim danima, ali mi smo evo odabrali kao naš neki mali udio u cijeloj toj priči, baš ovaj mali ratni dnevnik i dali smo mu optimističan naslov ”Povratak”. Rukopis ove knjige je prije četiri, pet godina došao do mene zahvaljujući Ankici Šehović. Dio smo objavili u Literatu. Već sam tada govorio Nikoli kako ćemo jedan dan sigurno objaviti cijelu knjigu. Puno je u njoj životnih asocijacija, životnih detalja, predivnih priča, optimizma, puno tuge, radosti i to je po meni jedan od najboljih uopće zapisa iz tih ratnih dana. To se nije moglo staviti sa strane – objasnio je Njavro spomenuvši i Vinka Rožića koji je ovu knjigu ‘prelomio’, grafički oblikovao, i na koricama se sjetio staviti rukopis gospođe Anke.

– To jedno jaje koje ne znaš hoćeš li skuhati pa se na kraju pokvari, taj kruh koji pet dana ne dolazi pa sedmi dan slomiš zube na njemu, i scena kada njen suprug Pero odlazi po vodu s bidonom od pet litara i vraća se ‘srećom’ s jednom litrom, taj susjed iz Župe koji je stradao u izgorenom autu… pisala je kratko, emotivno i jasno, u jednoj rečenici je rekla puno toga, i njena točka u rečenici nije kraj razmišljanja – opisao je predsjednik Društva rekavši kako se radi o’ jednoj maloj knjižnici, obične divne žene’ koja je zahvaljujući njenom sinu sada došla i do publike.

Ankin sin, Nikola Duper spomenuo je kako je majka iza rata njemu pokazala taj dnevnik kojeg je pisala na kuvertama i gdje god bi našla ‘bokun karte’, a kad je došla doma onda je malo pomalo prepisivala u bilježnicu. Nakon čega joj je kupio računalo gdje je konačno počela prepisivati svoje zapise.

– Napravio sam njenu stranicu i objavio dnevnik, a istovremeno sam poslao tekst Ankici Šehović da pročitaju ona i Feđa i kažu svoje mišljenje, a onda su to proslijedili Borisu. Moja majka je bila jedna izuzetna osoba, diskretna i nenapadljiva. Imala je nevjerojatnu intuiciju da zna što ljudima treba. U svakom trenutku je imala jedan realističan pogled na život i zato ja uvijek rečem kako ‘jako volim svoju majku’, jer je ona prisutna uvijek i tu. Cijela ova knjiga je prožeta njenom emocijom – rekao je Duper, a posebno mu je drago bilo što ih, cijelo ovo predstavljanje, iz Londona preko laptopa sluša majčin prvi rođak, Andrija Kojaković.

Duperov susjed i prijatelj iz mladosti, Pavo Handabaka, je cijelu dramu gospođe Anke kao prognanice proživljavao na drugi način, kao čovjek koji se brinuo o tim ljudima, jer je tada obnašao dužnost voditelja Ureda za prognanike i izbjeglice, od Vitaljine do Stona.

– Na kraju rata izdali smo knjigu ”Povratak dubrovačkih prognanika” koja je s tehničke strane opisala kako je taj povratak bio i što je sve trebalo napraviti, poput dalekovoda, međutim, toj knjizi fali jedna dimenzija koju je upravo postigla gđa Duper. Naišao sam na internetu na ratni dnevnik Anke Duper u kojem je jedna žena otvorila dušu i napisala naizgled jednostavnim rječnikom najvažnije stvari, od prvog dana kad su počeli vukovarski prognanici dolaziti u grad i kad je krenulo prikupljanje pomoći u Astarei do toga kad je nakon jedne kratke pauze krenuo taj kotač nesretne povijesti, kad se dogodio 1. listopada 1991. – opisao je Handabaka i kako ovu knjigu doživljava kao jednu cjelinu u četiri dijela; stanje pred agresiju do 1. listopada, dolazak u hotel Argosy kao prognanici, kasnije dolazak do svog sina i nevjeste u Padovi i povratak u Dubrovnik, kasnije Mline.

Profesorica Tajana Martić istaknula je da, iako je najmanje zapisa o ‘povratku’, ‘povratak’ je nit koja vodi sve ove zapise koji su ‘skroz lišeni sve ljepote, osjećaja, opisa, ali u pozitivnom smislu’.

– Ta jednostavnost do te mjere da su mi u jednom momentu suze potekle. Vrlo kratke i jednostavne rečenice, kao kad je ugledala svoga sina. Gotovo telegrafski zapisi u kojima je meni posebna ljepota to neoptuživanje. U tim prognaničkim danima, u jadu i nesrećama koje su se događale, nigdje nema slova ljutnje, zlobe, optuživanja. Vrlo jednostavno i nenametljivo saznajemo o drugim ljudima. Brojke su joj bile važne, broj umrlih, ranjenih, koliko je litara vode stiglo i koliko je netko dobio, količina hrane… iz te jednostavnosti ja sam jako puno doznala o njoj, njenom odnosu s mužem gosparom Perom, njezinim razmišljanjima o drugim ljudima, strahu… – naglasila je Martić koja je tijekom večeri čitala dijelove dnevnika gospođe Duper.

Pročitajte još

Kvartet Sorkočević kreće na francusku turneju

Dulist

CJELOVIT PRIKAZ RATNE AGRESIJE U ‘Slobodi’ premijerno prikazan film ‘Bitka za Dubrovnik’

Dulist

KNJIGA O OBITELJI BIBICA Djelo koje nas prisjeća na neka davna dubrovačka vremena

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija