Kapiteli klaustra 20 i 43 ukrašeni su simbolima ognjila. U stvari se kapitel 20 u skoro istoj verziji pojavljuju i na mjestu 43. Ognjila su i na jednom i na drugom kapitelu u reljefu postavljena tako da su u paru okrenuta hvatištem jedno prema drugom, a trbuh im – ispupčeni dio kojim se udarao kamen – gleda van. Na svakom od njih stilizirano je po 12 duplih ognjila, što znači da ih je na svakom po 24. Točnije rečeno, bilo ih je toliko. U domovinskom obrambenom ratu 6. prosinca 1991. pogođen je granatom kapitel 20, pa je njegov veći dio uništen.
Ognjilo je oruđe izrađeno od kovanog kvalitetnog željeza, i spada u dio pribora kresiva pomoću kojega se skoro do nedavno palila vatra. Uz njega, u kresivo je spadao trud i kremen kamen. S ognjilom se udaralo u kamen i iskra koja se pritom stvarala usmjeravana je na lako zapaljivi trud. Uz pomoć puhanja stvarao se plamen koji se mogao prenositi dalje. Danas je ognjilo uglavnom nestalo. Kao dio srednjovjekovnog upaljača sačuvano je u klaustru u kamenom reljefu. Sačuvamo je i u hrvatskom skoro zaboravljenom frazemu „vratiti šilo za ognjilo“, što znači uzvratiti jednakom mjerom.
Majstori koji su radili u klaustru, ako su htjeli zapaliti vatru ili ako su htjeli upaliti duhan u luli morali su koristiti taj pribor i nositi ga sa sobom.
Ognjilo je odavno simbol ognjišta i svjetlosti. Nalazi se i na nekim grbovima francuskih i finskih pokrajina, a najpoznatija su četiri znaka ognjila (četiri S, „C“) na srpskom grbu, koji se međutim prvi put pojavljuje na grbu Mrnjavčevića 1393., što znači da su simboli ognjila u klaustru stariji od simbola ognjila na srpskom grbu. Zanimljivo je i da Mala braća čuvaju rukopis u kojem hrvatski književnik i povjesničar Ivan Tomko Mrnavić (1580-1637), naslovni biskup bosanski, pokušava povezati svoje porijeklo s obitelji Mrnjavčevića. Njegov rukopis Privilegia familiae Marnovitiae, Rim, 1629., na koricama ima grb te obitelji.
Kapitel 20, na kojem su simboli ognjila, teško je oštećen srpskom granatom u domovinskom ratu. Redovnicima Male braće nije padalo na pamet „vraćati im šilo za ognjilo“, nego su dali napraviti repliku pogođenog kapitela, pa će ona biti stavljena na mjesto oštećenog.
Simbol ognjila, koji u biti znači vatru, može se svrstati u skupinu više drugih solarnih simbola. Još su stari Egipćani 12 dana slavili rođenje Sunca, kao 12 mjeseci u kalendaru, a njihov kalendar bio je ukrašen s 12 režnjeva palmina lišća, pa se svakog mjeseca trgao jedan list. Čini se da na tu činjenicu upućuje kapitel 20 s 12 duplih ognjila, kao i kapitel 43 koji ima isto toliko ognjila, ali i 12 režnjeva palminog lišća. Klesari kapitela svaki dan su vjerojatno koristili ognjilo, ali njegove simbole na kapitele zasigurno su postavili u sklopu šire znakovne poruke, koja je u heksafori 4 očito vezana s biblijskom. U starozavjetnim spisima vatra je kao popratna pojava česta uz Božja ukazanja, pa ognjila mogu simbolizirati biblijski „grm sav u plamenu“ kojeg je vidio Mojsije a koji „ipak ne izgara“ (Izl 3,2). Budući da je u istoj heksafori predočen Mojsije, ognjila se mogu povezati i s „vatrom“ koja je označavala Jahvu koji je pratio Izraelce za vrijeme izlaska iz Egipatskog ropstva (usp. Izl 24,17; 40,38; Pnz 9,3). U istom kontekstu je i veza s Mojsijevom molitvom i vatrom koju je on upotrijebio kako bi spalio zlatno tele, grijeh Arona i Izraelaca (usp. Pnz 9,20). Simboli ognjila u heksafori 9, na kapitelu 43, vjerojatno su opet u vezi s bogom Perunom čiji lik se nalazi na kapitelu 42, a čije štovanje je također povezano s vatrom.
Stari simbol ognjila prihvatilo je kršćanstvo, i ono kod kršćana predstavlja rađanje, život i Uskrsnuće.
Piše: fra Stipe Nosić