U petnaestogodišnjem rasponu između1984. godine, kada izlazi njihov prvijenac ‘Eden’, i 1999., godine u kojoj objavljuju ‘Temperamental’, britanski duo Everything But The Girl snimio je deset albuma. Većina njih može se vezati uz termin sofisticiranog popa mahom akustičnog izričaja. Glazbeno-životni par, Tracey Thorn i Ben Watt (supružnici će postati tek 2009.), dijelili su uloge skladatelja dok je multi-instrumentalist Watt bio zadužen za produkciju. Uz sve to, njihov trademark postaje topli, mekani i utješni glas Thornove.
Prvi veliki hit, ‘Each and Every One’ (1984.) intoniran je bossa nova elementima, zbog čega su ih otočki mediji na samom početku gurali u pop-jazz te ih pokušali povezivati sa suvremenicima poput Sade i Style Council. Uslijedila je niska pitkih pop albuma koji su redom pristojno prolazili na UK ljestvicama popularnosti, a iz te faze ističu se ‘I Don’t Want to Talk About It’, cover pjesme Dannyja Whittena, gitariste Youngovih Crazy Horse koju je 1977. popularizirao Rod Stewart, ali i originalne stvari poput balada ‘I Always Was Your Girl’ (1988.), i ‘Didn’t Know I Was Looking for Love’ (1993.).
Potonja će pet godina poslije postići veći uspjeh u obradi pjevačice Karen Ramirez. Prekretnica će se dogoditi 1994., kada EBTGobjavljuju svoj osmi studijski album. ‘Amplified Heart’ otvara cocktail jazz singl ‘Rollercoaster’ i vraća nas u dane prvijenca grupe, dok raskošna balada ‘I Don’t Understand Anything’ s ukusno aranžiranim gudačima i udaraljkama u misli priziva maga nježnog i mračnog folka Nicka Drakea. Watt i Thorn na ovom albumu, još uvijek sramežljivo, uvode elemente elektronske glazbe, što je stilska odrednica koja će ih odvesti do kreativnih vrhunaca. Za koprodukciju je zadužen John Coxon. On će kasnije s projektom Spring Heel Jack istraživati, između ostalog, britanske glazbene forme poput dubstepa i junglea.
Akustičnu gitaru Bena Watta i bubanj session glazbenika Davea Mattacksa iz britanskih folk-rock legendi Fairport Convention u pjesmi ‘Missing’ Coxon i bend spojili su s laganim house ritmom, savršeno ga sljubivši s glasom Tracey Thorn. Bend je svjesno odlučio pjesmu pripremiti za klubove, a s pečatom američkog house majstora Todda Terryja ‘Missing’ je reizdan u listopadu 1995. te je, više od godinu dana od izlaska albuma, ostvario globalni uspjeh, nezapamćen trijumf za mali pop duo iz Londona.
Ne namjeravam trošiti ustupljeni mi prostor za biografske crtice i nizanje svih ljestvica koje je remiksirani ‘Missing’ poklopio jer za to imate Wikipediju. Značajnije od popularnosti koju je dosegla, pjesma im je, uz suradnju Tracey Thorn s Massive Attack (‘Protection’ iz 1994.), otvorila vrata za nastanak albuma koji je konačno zaokružio zvuk Everything But The Girl.
Pri stvaranju maestralnog ‘Walking Wounded’ (1996.) shvatili su da je snaga EBTGu kontrastu koji donosi toplina glasa Tracey Thorn iznad hladne glazbene podloge urbanih glazbenih stilova poput downtempa, trip-hopa, breakbeata i posebno drum and bassa.
Osim naslovne pjesme, dobro prolaze singlovi ‘Wrong’, ‘Singl’ i ‘Before Today’. Remiksi postaju pravilo i doprinose atraktivnosti njihovog snimljenog djela jer su, redom, izvrsni, a što dokazuje i kompilacija ‘Adapt or Die: Ten Years of Remixes’ iz 2005. godine. Uslijedio je ‘Temperamental’ (1999.) gdje EBTG, uz manji uspjeh, ponavljaju recept prethodnika.
Upliv elektronske glazbe još je zamjetniji pa su prisutni house, deep house i garage. Prije njegovog izlaska, Thorn i Watt pristojno su odbili ponudu grupe U2 da ih prate na svjetskoj turneji jer su znali da bi stadioni i velike dvorane naštetili njihovom intimnom zvuku. Umjesto ganjanja slave, odlučili su stati dok im ide. Od tada do danas, odgojili su troje djece, napisali nekoliko knjiga, osnovali i vodili glazbenu etiketu, snimili sedam solo albuma, sve dok se Watt borio s izazovima rijetke i smrtno opasne autoimune bolesti.
Upravo zbog Wattovog stanja, karantena i društvene restrikcije u COVIDpandemiji teže su im pali. Ideja o reaktivaciji grupe rođena je u to vrijeme, no oboje ističu da ‘Fuse’ (2023.), koji kako naslov i kaže, kombinira akustične i elektronske aspekte njihovog zvučnog kolaža, nije pandemijski album.
Na skicama novih pjesama počeli su raditi u tajnosti, odbacujući sve što nisu smatrali dostojnim imena EBTG jer su znali da će očekivanja od povratka nakon 24 godine biti velika. Prvi singl ‘Nothing Left To Lose’ stigao je u siječnju s abrazivnim dronovima i basevima kojih se ne bi posramio ni Skrillex, otkrivši da je glas Tracey Thorn samo dobio na dubini i da ona i Watt još imaju snage snimiti nešto što će u 2023. biti suvremeno, a zadržati sve elemente koji EBTG čime autentičnim.
S deset pjesama u 35 minuta ‘Fuse’ je među kraćim izdanjima grupe, ali zato ne donosi ni sekundu koju bi slušatelj poželio preskočiti. Šest pjesama je klupski intonirano i nesumnjivo će poslužiti kao podloga za seriju novih remiksa (Four Tet s ‘Nothing Left…’ otvorio je niz). Četiri balade su još impresivnije jer se u njima krije najviše inovativnosti, a prva od njih, ‘Run a Red Light’ je vrhunac čitavog albuma.
