Mlada Osječanka Ana Petrović već godinu dana živi u Dubrovniku i redovna je studentica druge godine preddiplomskog studija Mediji i kultura društva pri Sveučilištu u Dubrovniku. Osim fakulteta, Aninu svakodnevicu popunjavaju probe u Teatru Lero, čiji je član već nekoliko mjeseci. Priču mlade studentice dodatno zanimljivom čini to što je jedina od 3 tisuće dubrovačkih studenata član Studentskog teatra Lero. Svoju životnu priču o glumi, kazalištu, fakultetu, ali i životu u Gradu odlučila je podijeliti s Dubrovčanima i svojim vlastitim primjerom pokazati kako se trud i rad uvijek duplo nagrađuju.
Piše: Klara Špančić
Jedina si studentica grada Dubrovnika koja je član Studenskog teatra Lero. Kako si se odlučila priključiti Teatru?
Budući da imam afinitet prema glumi i da sam se već iskušala u tom području, shvatila sam kako želim nastaviti rad na tome. Prilikom dolaska u Dubrovnik odlučila sam se raspitati o glumačkim grupama koje djeluju u gradu. Od poznanika sam čula o Teatru Lero, a profesorica sa fakulteta Katja Bakija mi je pomogla da direktno stupim u kontakt s glumicom Ksenijom Medović. Odlučila sam se javiti gospođi Medović jer je Lero kazalište u kojemu je moguće glumiti kao amater i bez ikakvog iskustva. Dogovorile smo se za sastanak, da se upoznamo i da vidim kako sve to otprilike funkcionira i ubrzo nakon ljeta počela sam s probama u Leru.
Nedavno je održana premijera predstave ‘Vjerenice’, koja je ujedno i tvoja prva kazališna premijera u životu. Kako si zadovoljna cjelokupnom predstavom i svojom interpretacijom na sceni?
Predstava na jedan pomalo drugačiji način prikazuje položaj žena u Dubrovačkoj Republici. Tema je dosta zahtjevna jer pokazuje stvarnost, odnosno ružnu stranu Dubrovačke vlastele i njihov odnos prema ženama – najčešće silovanja. Ono što je posebno zanimljivo kod cijele predstave je to što je tekst za predstavu izvoran iz povijesnih arhiva te samim time je značaj predstave još veći. Interpretacijom sam zadovoljna, ali iskreno ne u potpunosti jer smatram da uvijek može bolje. U svakom slučaju, premijera je bila i više nego posjećena, mislim da smo dobro realizirali zamišljeno i na alternativan način uspjeli prikazati mračnu stranu Dubrovačkih ‘vlastelinčića’ kako ih nazivamo i u predstavi.
Sviđa li ti se pristup kazališnoj umjetnosti kakav nudi Lero?
Sve predstave koje sam gledala u njihovoj izvedbi su me oduševile i potakle na razmišljanje. Pristup stvaranja predstave je drugačiji, a gospodin Davor Mojaš ima odlične ideje koje mi iskreno na prvu nisu bile odmah razumljive, ali kada ih analiziramo postanu savršeno logične. Kao profesionalac uvažava naša razmišljanja i ideje, upravo zbog toga rad s njim je bio još ugodniji. Funkcioniramo kao složna organizacija koja zahtjeva određenu dozu odgovornosti i ozbiljnosti. Sve je timski rad, što znači da probe ne trpe nedolaske iz bilo kojeg razloga, bilo koga od nas.
Kako usklađuješ fakultetske obveze s kazalištem i probama?
Inače sam poprilično neorganizirana i zapravo su mi ove probe došle kao naručene. Prijepodne sam najčešće na fakultetu, nakon predavanja idem na probu ili kratko doma, a zatim na probu -životni tempo je malo dinamičniji, ali vidim da mi to odgovara. Kao veliki ljubitelj čokolade uvidjela sam da mi se apetit za slatkim jako smanjio početkom pravljenja predstave. Očito sam imala dovoljnu dozu slatkoga tijekom dana. Zbog smanjenog slobodnog vremena, dnevna druženja sam morala svesti na minimum, ali uvijek se nečega bar malo trebamo odreći.
Kada si otkrila svoju ljubav prema glumi?
Prilikom završetka srednje škole u Osijeku kao i većina mladih ljudi nisam točno znala čime se zapravo želim baviti u budućnosti. U razgovoru sa gospođom Mirjanom, koja je provodila veći dio mog odrastanja sa mnom, shvatila sam da je gluma zanimljiva opcija. Predložila mi je da se raspitam o Akademiji i tako sam odlučila otići na prijemni. Svako iskustvo u životu je dobrodošlo. Zapravo, kao dijete smatrala sam kazalište dosadnim i po tome nisam bila slična ostalima koji su bili prijavljeni. Prijemni na Glumačkoj akademiji je kompleksan i poprilično stresan jer nije lako ostati fokusiran cijelo vrijeme. Iako nisam prošla prijemni, moja ljubav prema kazališnim daskama se povećala na izvjestan način. Trenutno glumim zahvaljujući toj ljubavi i Lero mi je samo potvrda da je to ono čime se želim baviti tijekom života.
Većina glumaca kaže da je njihov cijeli život zapravo gluma. Koja je po tebi prava čar i privlačnost glume?
Što se tiče mog života i glume, volim promatrati tuđe reakcije na ono što si iskonstruiram u glavi. Kao vrsta eksperimenta kroz koje upoznajem druge, ali i samu sebe. Mislim da je prava čar glume, kao kompleksne umjetnosti, ogoliti se u potpunosti da bi shvatio kako se određeni lik osjeća, ali i funkcionira. Jednako kao i određivanje fokusa tj. objekta bez kojeg svaki trud pada u vodu kao i u životu. Gluma je životna u punom smislu riječi.
Jesi li zadovoljna životom u Dubrovniku u usporedbi sa životom u Osijeku?
Poprilično sam zadovoljna svakodnevicom, ali mislim da je ovom Gradu potrebno preuređenje u smislu studentskog života i odnosa samog Grada prema studentima, počevši od ‘manjih’ problema kao što je Sveučilišna knjižnica… Ono što mi se sviđa u Dubrovniku je to da će se onome tko traži i zna što traži sigurno pružiti prilika da to ostvari na određen način. Važno je izboriti se za sebe na promišljen način. Grad ima mističnu energiju i zbog toga imam želju upoznati ga u potpunosti.
Smatraš li da Dubrovnik ima dobru kulturnu ponudu?
Kulturna ponuda Dubrovnika definitivno može biti bolja. Mislim da nedostaje više sadržaja tijekom zimskog perioda ali vidim da se i to mijenja. Grad koji je pun potencijala ne izražava ga ni upola koliko bi mogao. Sadržaja može biti bezbroj i mogu biti zaista kvalitetni, ali ako nema publike koja će to podržati ‘đaba trud svirači’.
Planiraš li pokušati ponovno upisati Glumačku akademiju?
Da, definitivno. Ne planiram odustati od trenutnog studiranja, ali bi bilo poželjno da konačno počnem studirati ono što dišem. Akademija u Beogradu me fascinira i voljela bi upoznati njihov način rada. Osim glume privlači me također režija. Voljela bih na profinjen i legalan način zaintrigirati i zabaviti ljude o načinu na koji funkcioniramo kao društvo, a od kazališta nema boljeg mjesta.
Vizija budućnosti – kazališne daske ili televizija?
Ukoliko uspijem ostvariti postavljene ciljeve, definitivno kazališne daske jer volim osjećaj za vrijeme i takvu glumu trenutka . Ispravljanje greške, ponavljanje scene prilikom predstave je nemoguće, a snalažljivost i fleksibilnost se pokažu u punom sjaju. Naravno, moja gluma je u svojim počecima, još uvijek sam amater i svjesna sam da ću određeni vremenski period to biti, ali znam da se prava gluma može doživjeti jedino na kazališnim daskama. Kao što se na misu ide u crkvu. U kazalištu je potrebno osjetiti publiku.