Suvremena pop glazba ne mora biti bezidejna i jednolična. Dokaz takvim sudu dolazi u formi novog, sedmog studijskog albuma grupe The Mars Volta, progresivnog rock benda iz El Pasa u državi Texas i trećeg rada za španjolsku pjevačicu Rosaliu.
Još je prvi album ove Katalonke ‘Los Angeles’ izazvao nemalo zanimanje u latino-pop svijetu. Nasljednik ‘El Mal Querer’ prošao je kudikamo bolje i imao globalni odjek. Ovaj višestruko nagrađivan konceptualni nuevo flamenco album, između ostalih priznanja, osvojio je četiri Latin Grammyja i jedan’obični’.
Njen posljednji rad ‘Motomami’ izvorno je objavljen u ožujku, no početkom rujna nadopunjen je i proširenom verzijom pa ‘Motomami +’ uz nekoliko novih pjesama i remikseva donosi neodoljivi mambo i merengue hit singl ‘Despechá’, najveći dosadašnji uspjeh 29-godišnjakinje na Billboardu i na Spotifyju, gdje je ostvarila najbolji debi neke pjesme na španjolskom jeziku u povijesti ovog servisa.
S ‘Motomami’ Rosalia je svoj jedinstveni umjetnički pristup poznatim latin glazbenim formama odvela korak dalje pa u nepunih 45 minuta izvornog formata istražuje čitav niz glazbenih žanrova. Najveći dio materijala bavi se alternativnim reggaetonom (pjesme ‘Chicken Teriyaki’, ‘Candy’, ‘Diablo’…), dok je u slučaju uvodne ‘Saoko’ posve dekonstruirala žanrovske odrednice uvrštenjem eksperimentalnih elementa za koje je Rosalia inspiraciju pronašla u utjecajnim radovima industrial rock grupe Nine Inch Nails i Kanyea Westa (albumi ‘The Downward Spiral’ i ‘Yezus’). Suradnja s The Weekndom u ‘La Fama’ u suštini je bachata s electropop elementima, dok je ‘Bulerias’ čisti flamenco.
Rosalia se okušava i u boleru, dembowu, mambu, chiptuneu, hip-hop i art-popu. ‘Hentai’, ‘Como un G’, ‘G3 N15’ i ‘Sakura’ su piano balade. Ako vam se čini da sam opisao barem tri različita albuma, možda ste i u pravu jer je prema vlastitom priznanju Rosalia radila na tri različita projekta prije nego se posve iskristalizirao koncept koji uz sve svoje ekscentričnosti posjeduje snažno vezivo tkivo. Izvorni ‘Motomami’ najbolje je ocijenjen ovogodišnji album na platformi Metacritic.
The Mars Volta (dalje: TMV) su nakon desetogodišnje neaktivnosti iznenadili ljubitelje svog karakterističnog psihodeličnog prog rocka snimivši album koji se ne može klasificirati drugačije nego kao čisti pop. Na istoimenom albumu klavijature su gotovo posve istisnule poslovično glasne gitare, a većina pjesama ne prelazi tri minute u trajanju. Autorski duo Cedric Bixler Zavala (pjevač i autor tekstova) i Omar Rodríguez-López (gitare, sintesajzeri, aranžmani, produkcija) nisu lagali kada su najavili album s karipskim ritmovima. Jedan od instant favorita ‘Qué Dios Te Maldiga Mí Corazón’ tako zvuči kao hibrid pjesme ‘Smooth’ Santane i salsa pjesama Marca Anthonyja.
Latin rock provlači se kroz singl ‘Blacklight Shine’ koji otvara album, samo nešto elegantnije i dosta suzdržanije nego što bi mogli očekivati od benda čiji katalog sadrži takve izlete poput ‘Via L’Viaquez’ ili ‘Asilos Magdalena’. Na nju se naslanja ‘Graveyard Love’ i već je jasno da će ovaj put posve izostati frenetičnost njihovih prvih izdanja. Video spotovi za obje pjesme slave narod i povijest Portorika, domovine Omara Rodrígueza- Lópeza. Ritmovi su kompleksni i plesni, a melodije poletne i prijemčive uz prepoznatljivi kontrolirani falset i emotivnu izvedbu Bixler-Zavale koji je ovdje lirski neuobičajeno direktan i ispovijedan (materijal je inspiriran mučnim iskustvima koji su supruga i on prošli dok su bili pripadnici Scijentološke crkve).
Ovakvom stilskom zaokretu kumovala je i reaktivacija njihovog prvog benda, post hard-core grupe At The Drive-In, poznate po glasnim i eksplozivnim live nastupima, i to u dva navrata u prošlom desetljeću. No, dvojac je pop albumom ‘prijetio’ i prije. Tako su na prethodnom i, do tada, najkonciznijem albumu ‘Noctourniquet’ (2012) prvi put izostali desetominutni prog-rock epovi, a odjeci Davida Bowieja ili Petera Gabriela u svojim zrelim fazama, koji su se tada mogli prepoznati, preslikani su i na novi album. Bixler-Zavala kao utjecaj izdvaja čak i pjesmu ‘Bizcochito’ Rosalie, što je poveznica koja me je i ponukala da ih uguram u istu kolumnu.
Kao i Rosalia, i The Mars Volta tradicionalno pjevaju na španjolskom i engleskom jeziku, a dvojezičnost je često zastupljena unutar iste pjesme, odnosno stiha. Iako žanrovski na dijametralno suprotnim stranama, radove The Mars Volte i Rosalie povezuju snažna umjetnička sloboda i vizija, što su plemenite karakteristike glazbenika koji ne izdaju ono što ljudi žele nego ono što trebaju čuti.
Foto:
www.rosalia.com,
themarsvoltaofficial.
bandcamp.com