Poput Johna Cusacka u filmu ‘High Fidelity’ Stephena Frearsa, snimljenom prema književnom predlošku Nicka Hornbyja, dopustit ću si listu od tri najbolja najgora albuma ikada. Pa krenimo redom, od kraja. Billy Idol nikada nije uživao naklonost kritike, a takvom statusu dijelom je i sam kumovao promovirajući imidž vikend punkera iz modnih žurnala. Potpuno nepravedno jer ovaj glazbenik autor je nekih od najboljih pjesama 80-ih (‘Rebel Yell’, ‘White Wedding’). U 90-e je zakoračio također u stilu s hitom ‘Cradle of Love’ i obradom ‘L.A. Woman’ The Doorsa, ali čini se da svijet nije bio spreman na ono što će uslijediti 1993. kada Idol izdaje konceptualni ‘Cyberpunk’ koji odmah biva izložen prekomjernom garantiranju kritike i publike zbog zakretanja prema elektronici i cyberpunk narativu. Album ima očitih nedostataka, ali materijal se iz današnje perspektive ne čini toliko začuđujućim ili drugačijim, posebno jer su Idol i gitarist Steve Stevens cijeli ‘Whiplash Smile’ (1988.) izveli sami uz gitare te programiranje gotovo svega ostalog na albumu pa se nitko nije bunio. ‘Cyberpunk’ opterećuje nedorečen koncept, katastrofalan artwork, loš odabir singlova i neke promašene pjesme poput ‘Neuromancer’ ili nepopravljive ‘Mother Dawn’ koja zatvara album koketiranjem s Eurodancom.
Dobar chill-out/trip-hop singl ‘Adam in Chains’ mogao je proći bez dosadnog i predugog New Age uvoda, a ‘Heroin’ Velvet Underground nikada se neće naći na popisu najboljih obrada. No, većina ‘Cyberpunka’ donosi kvalitetan materijal koji je odlično izveden i snimljen, a Idola treba honorirati što je u toj fazi karijere bio spreman na ovakav stilski rizik vjerujući da, prigrlivši tehnologiju i stvarajući album u svojoj dnevnoj sobi, postupa prema uradi sam postulatu punk-rocka. Međutim, od komercijalnog promašaja nije se lako oporavio jer mu je do sljedećeg albuma trebalo 12 godina niti je ikad više snimio značajnu ploču.
Metallica je u vrijeme izlaska ‘St. Anger’ (2003.) već odavno uživali status kraljeva trash metala, titule koji su zaslužili opusom od prva četiri besprijekorna albuma. S istoimenim albumom (1991.) zakoračili su u mainstream, a nakon manje uspješnog eksperimentiranja s hard rockom i grungeom (‘Load’, ‘Reload’), borbe s osobnim demonima i katarze koju su kao bend morali proći (zabilježena u do tada rijetko nefiltriranom glazbenom dokumentarcu ‘Some Kind of Monster’), odlučili su po strani staviti očekivanja izdavača i fanova, a sve svoje frustracije istresti u materijal koji je po izlasku naišao na, blago je reći, nerazumijevanje.
‘St. Anger’ nema ni sekunde solaža, krcat je dobrim rifovima, vokali su perfektno snimljeni, ponegdje je album malo razvučen i sputan višestrukim produkcijskih spoticanjima, ali sve je to manje važno jer Metallica dugo u studiju nije zvučala tako strastveno, iskreno, ljudski. Ne smatram se osobitim obožavateljem njihovog opusa nakon ‘…And Justice for All’, ali upravo se ‘St. Anger’ najčešće vraćam, baš zato što je savršen u svojoj nesavršenosti i što je headphones friendly. Inače je vrijeme blagonaklono djelovalo na ovaj materijal, a to je pokazao i bend kada je u setlistu posljednjih nastupa uvrstio ‘Dirty Window’, apsolutni vrhunac albuma te uz ‘Frantic’, naslovnu pjesmu i ‘Unnamed Feeling’ jednu od rijetkih koje izvode uživo.
Fino skrojenim francuskim houseom Daft Punk su pokorili svijet 1997. i ponovno 2001. godine izdavši dva remek djela – ‘Homework’ i ‘Discovery’. Zato što su oba rada imala toliko novog za ponuditi, nije bio lako pojmiti da ‘Human After All’ (2006.) s tim generacijski značajnim pločama dijeli malo toga. Za razliku od ‘Discovery’ za kojeg su im trebale dvije godine, ovaj put su Thomas Bangalter i Guy-Manuel de Homem-Christo, koji su po običaju sve odsvirali i programirali sami, album snimili za šest tjedana.
Najzastupljeniji instrument je električna gitara koja sipa minimalističke repetitivne rifove, pjesme nalikuju jedna drugoj i sve je gotovo za 45 minuta što ‘Human After All’ čini najkraćim albumom Daft Punka. Sentimenti slušateljstva prema ovom materijalu promijenili su se tek kada je duo krenuo na turneju ‘Alive 2006./2007.’ koja se u velikoj mjeri oslanjala na te pjesme i spektakularni light show. Snimka zabilježena na koncertu u Parizu tvori live album ‘Alive 2007’ i sadržava sedam od devet pjesama s ‘Human After All’. Kritičari su s vremenom možda kapitulirali, ali album nikada nije izgubio titulu najgoreg ili jedinog lošeg albuma Daft Punka. No, i takav je iznimno dobar. Preporuke za razliku do top 5: ‘Nocturama’ (Nick Cave & The Bad Seeds) i ‘Instict’ (Iggy Pop).
Foto: metallica.com, billyidol.net/, discogs.com