Nekoć davno rock ili pop-kulturno novinarstvo bilo je skoro pa umjetnička forma, a te autore ispravnije bi bilo nazvati glazbenim piscima nego novinarima. Još se mogu sjetiti mirisa koji su dopirali kroz otvoren prozor sobe dok sam kao srednjoškolac potpuno hipnotiziran u Ritmu (počeo izlaziti 1988.) čitao tekstove Aleksandra Dragaša ili Ante Čikare te kasnije gutao svaku napisanu riječ Zorana Jaćimovića i ekipe u osječko-zagrebačkom magazinu Heroini (1990. – 1991.) i Heroini Novoj (1994. do 1998.). Više puta do aktera tih prikaza nije se ni moglo doći jer ih u pločarijama/papirnicama na Skveru, u RKMinčeta ili na Stradunu nije bilo pa sam morao zamišljati kako bi mogao zvučati bend čiji je frontmen ‘kao dete upao u bure esida’ (po sjećanju parafraziram metaforama sklonog Žikicu Simića kad je u Ritmu pisao o Howeju Gelbu i grupi Giant Sand). Naravno da rock pustinjak iz Arizone nije upao u nikakvu bačvu, a ponajmanje onu premazanu LSD-jem, ali Simićev doživljaj dočarava evokativnu snagu pisane riječi. Zadnji generacijski relevantan glazbeni hrvatski magazin bio je Nomad urednika Tonćija Kožula i Zorana Lazića koji je izlazio od 1998. do 2003., ali to je tema za jedan drugi i opširniji osvrt. S pravom se pitate zašto onda otvaram to poglavlje i na njega trošim trećinu ionako skučenog prostora? Vjerojatno zato jer sam se tako prvi put susreo s imenom The Dream Syndicate. Budući da nisam u posjedu primjeraka tih magazina izrečeno ne mogu činjenično verificirati, ali uvjeren sam da sam baš na stranicama Ritma čitao recenziju prvog solo albuma pjevača, gitarista i autora grupe Stevea Wynna (‘Kerosene Man’, 1990.).
The Dream Syndicate bili su rodonačelnici rock sub žanra koji je početkom 1980-ih izniknuo u Los Angelesu, a čiji se prvi album ‘The Days of Wine & Roses’ iz 1982. godine smatra remek djelom. Da bi definirali psihodelični, garažni rock’n’roll zvuk s istaknutim vokalnim harmonijama po uzoru na 60’s bendove poput The Byrds, kritičari su scenu, koju su uz The Dream Syndicate (dalje u tekstu TDS) činili još i Rain Parade, Long Ryders, Green On Red te kasnije jako popularni The Bangles, nazvali Paisley Underground (Paisley, orijentalni uzorak tkanine, tzv. kašmirski uzorak, op.a.). Nakon raspada grupe glavni autor i pjevač Steve Wynn vrijeme provodi u solo vodama (izvrstan ‘Melting in the Dark’ iz 1996.), a u prvo desetljeće novog milenija ulazi ‘uštekan’ s bendom Steve Wynn & The Miracle Three. S njima prvi put nastupa i u Zagrebu. Legendarni KSET tog je 14. listopada 2003. bio krcat entuzijastičnim obožavateljima, a autor ovog teksta upao je unutra tik na početak koncerta, taman u trenutku kad je bend započinjao izvedbu ‘Tell Me When It’s Over’, pjesme koja otvara ranije spomenuti legendarni prvijenac TDS. U tom trenutku znao sam da smo dobro postupili kad smo ‘uhvatili crtu’ s koncerta grupe Moloko koji su iste večeri nastupali u Boćarskom domu (Roisin Murphy i bend su bili izvrsni, no atmosfera umjetna, a zvuk očajan). Jedva tri kilometra dalje, atmosfera je u skučenom klubu studenata elektrotehnike bila usijana tijekom cijele svirke. Steve Wynn, koji je prvim redovima dopustio da ‘odsviraju’ frenetični solo na jednom od TDS klasika, ni u intervjuima koje je kasnije davao na istoj turneji nije krio svoje oduševljenje hrvatskom publikom s kojom se prvi put susreo, a koja je uglas pjevala sve njegove pjesme. Činjenica da je poslije toga u Hrvatskoj solistički i s različitim suradnicima svirao gotovo deset puta govori da se te večeri dogodila ljubav. (I sad za recenziju imam jedva jedan odlomak).
Manje-više neočekivano The Dream Syndicate se ponovno okupljaju 2012. godine, a desetljeća neaktivnosti obilato nadoknađuju kada od 2017. godine objavljuju čak četiri albuma. Posljednji u nizu, ‘The Universe Inside’ objavljen je u travnju i otvara novo poglavlje u njihovoj diskografiji. Bend je ovdje inspiriran jazzerima Milesom Davisom i Kamasijem Washingtonom te grupama Roxy Music i Can, a pojačani čestim suradnikom – klavijaturistom Chrisom Cacavasom te saksofonistom/ trubačem Marcusom Tenneyjem vode vas na eksperimentalno i psihodelično putovanje kojemu se morate posve predati. Samo pet pjesama u 60 minuta (od kojih na prvu otpada trećina minutaže) građene su na snazi improvizacije, ali ikako slobodnije forme u njima je posve evidentan Wynnov autorski pečat, posebno u fenomenalnoj ‘The Longing’. Prostora više nema, ali ako vas je ovaj tekst imalo zaintrigirao preporučujem da istraživanje TDS/Steve Wynn kanona otvorite s ‘The Universe Inside’, neokrunjenim rock albumom godine. Rock on!
Foto: Anti Records Promo, Chris Sikich, Tammy Shine