Oriđino Ivo Labaš je 80-ih govorio proročanski: ‘Stavi šator iznad Grada bit će cirkus Colorado’. Upravo se to dogodilo – započinje ovom mišlju naš razgovor Nikša Rudelić, među prijateljima i znancima poznatiji kao Rudela. Već 34 godine s vrata Kneževog dvora, gdje je zaposlen kao čuvar, promatra gradske mijene – od onih vlasti, turista, ali i bila povijesne jezgre koju smo, prema njegovom mišljenju, u utrci za profitom devastirali.
Baštinu prodajemo u bescjenje
Svi stanovi i kuće su pretvoreni u apartmane ili hostele, tvrdi. Prostori su prenamijenjeni u restorane, suvenirnice, trgovine robe s potpisom ‘Made in China’. Izgubili smo mjeru, priča. U ljetnim mjesecima, svakog dana, na Stradunu, dočeka ga jednak prizor – 50 kamiona koji dovoze hranu i ostale potrepštine. ‘Svaki od njih ima makar pet tona. Zato i pucaju pločnici. Nisam ja doktor za to, ali neće još dugo ovako’, govori.
— Prije su to radili karićari kojima nije bilo dopušteno nosit teret teži od 200 kila. Sad je barem jednostavnije. Imaju bolju tehnologiju, kotače koji neće oštećivat kamen. Mi ga možemo popravljat, ali on će opet pucat jer dolje je šupljina. Nećemo iza sebe ništa ostavit. Ponuda je jednolična, jedino što originalno možemo dat je ova baština koju također prodajemo u bescjenje. Tek kad i to pokupuju stranci ćemo znat što smo izgubili – rezignirano iznosi Rudelić.
Kao Placaš, svojedobno stanovnik Ulice Lučarica, svjedočio je pitomijem vremenu kad su se gajile drukčije vrijednosti. Vrata se nikad nisu zaključavala, a susjedi su bili produžena obitelj. ‘Živjeli smo lošije, imali smo manje uvjeta, ali smo ipak bili ljudi’, komentira Rudelić. Kupalo se na katove, banja je bila luksuz, možda je imala jedna kuća, kao i telefon te televizor oko čijeg su se svi okupljali. Igrali su košarku na igralištu na Pustijerni, prezalogajili bi za male pare u Višnjici ili u Pera Lera te se s pjesmom upućivali na posao.
Ostatak razgovora pročitajte u tiskanom izdanju DuLista!