Krenulo je s Trgovačkim sudom, čije je sjedište preseljeno u Split, prenijelo se na Carinarnicu, koja se planira preseliti u Ploče. Što je sljedeće? S pravom se pitaju brojni Dubrovčani, koji već više od tri godine naveliko slušaju o novom regionalnom ustroju Hrvatske.
Onom u kojem bi se Dubrovnik pripojio Splitu ili nekoj budućoj Dalmatinskoj regiji. No, time bi jug Hrvatske izgubio svoju posebnost koju uživa stoljećima, na ovaj ili onaj način.
Uostalom, posebnima nas tretira i ostatak Hrvatske, odnosno državni vrh koji se voli sa svojim gostima prezentati u Dubrovniku, pohvaliti se našim Gradom, bogatim kulturno-povijesnim nasljeđem, našim mirima, zidinama…, no kad do Dubrovnika treba sagraditi autocestu, Pelješki most, ili nešto treće, za takvo nešto nema nikad volje, novca…
A budući da je veći dio Dubrovčana rezigniran, i ne reagira ni kad im voda dođe do grla, borba za opstanak, nazovimo je tako, prepuštena je na volju političarima. Dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić zadnje se tri godine svojski trudi obraniti posebnost Dubrovnika i Dubrovačko – neretvanske županije smatrajući kako u nekom novom, budućem regionalnom preustroju Dubrovnik mora (p)ostati regionalno središte. S druge strane, glasan je župan i po pitanju prometne izoliranosti, no i Most i autocesta koriste se u dnevno – političke svrhe i sve kako bi se diskreditirao 'neprijatelj – pa bio on HDZ, SDP… nevažno.
SVE JE NA LJUDIMA I VRIJEDNOSTIMA
S druge strane dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić jasno je i glasno odmah na početku svog mandata zauzeo stav kako je naša budućnost u regiji sa Splitom, čime je izazvao bujicu nezadovoljstva i negodovanja svojih sugrađana, no sve je ostalo na tome. Do pojave inicijative Dubrovnik Regija, koja je ovog vikenda formirala i istoimenu udrugu. No njihovo zalaganje za dubrovačku posebnost, odnosno za Dubrovnik regiju s posebnim statusom, koji uključuje i bescarinsku zonu, sve ne bi li Dubrovnik postao svojevrsna porezna oaza, Monaco možda, otvorilo je neka nova pitanja. Točnije, neke Dubrovčane pojam Dubrovnik regija asocira na Dubrovačku Republiku, te stvara kod njih bojazan, posebno zbog zaleđa.
Stoga smo ugledne povjesničare, Stjepana Ćosića i Iva Banca, upitali za mišljenje o tome što bi danas značila svojevrsna autonomija Dubrovačke regije, a posebno uzevši u obzir povijesno – politički kontekst tijekom Domovinskog rata. Tim više s obzirom na današnji položaj Dubrovnika i okolice u odnosu na ostatak države, te u odnosu na njegovo zaleđe. Ima li mjesta za bojazan od težnji da Dubrovnik postane svojevrsni Monaco?
– Čitavu bih inicijativu shvatio relaksirano… Nitko ne može predvidjeti budućnost, svi su u tome manje više loši, a povjesničari su vjerojatno najgori. Ideja "Dubrovnik Regija" je legitimna, pozitivna, a može se pretvoriti u nešto pametno i korisno za sve. Kao građanin jedva sam je čekao i drago mi je da ju je netko pokrenuo. Dakako, sve ovisi o ljudima i vrijednostima koja se uspostave kao pravila djelovanja – naveo je prof. dr. sc. Stjepan Ćosić, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, dodavši kako u budućem profiliranju inicijative mogu uvelike pomoći (i odmoći) dubrovački novinari, odnosno mediji.
DUBROVAČKI REPUBLIKANIZAM
– Povjesničari olako tumače činjenice i pojave koristeći čarobne formule poput procesa, trendova, sustava… i sličnih teorijskih okvira kojima se interpretiraju kulturne, društvene i političke determinante koje ograničavaju naše djelovanje i relativiziraju odgovornost pojedinaca. Ljudi nisu robovi historicističkih obrazaca. Stvarnost je drukčija, u njoj jedna mala skupina ili čak pojedinac mogu puno toga promijeniti. Prema ovome što sam pročitao o inicijativi Dubrovnik Regija ne vidim nikakav konflikt u odnosu na suvremenu povijest, Domovinski rat i odnos Dubrovnika i Dubrovčana prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Pa Hrvatska je u kulturnom smislu upravo po Dubrovniku to što jest (većim dijelom), a braneći svoj dom u Domovinskom ratu (i svim domovinskim ratovima od 9. stoljeća) Dubrovčani su zajedno s drugima branili najbolji dio Hrvatske i hrvatstva. Tu im nitko ne može ništa prigovoriti. Kao i svi drugi, tako i građanke i građani od Pelješca do Konavala koji to žele i osjećaju, imaju pravo, vjerojatno i potrebu, pa i dužnost, čuvati i održavati sve što smatraju vrijednim iz svoje materijalne i duhovne baštine i iz svoje dubrovačke povijesti. Stari su to zvali držanstvom. Danas to možemo zvati i identitetom – govori dalje Ćosić, istaknuvši kako je važan dio tog naslijeđa i politička kultura dubrovačkog republikanizma.
– Riječ je o vrijednostima koje se mogu i trebaju prilagoditi današnjem vremenu i današnjem Dubrovniku. Lijepo bi bilo da ljudi okupljeni u inicijativi Dubrovnik Regija to imaju na umu i rade u duhu vrijednosti dubrovačkog republikanizma: racionalnosti, skromnosti, mjere, skladnosti, poštivanja drugih, skrbi za opće dobro, marljivosti, požrtvovnosti, patriotizma… mogli bi se o tome pisati dugi eseji. Možda nekome u Dubrovniku ove vrijednosti nisu važne? Dopuštam i tu mogućnost. Nije fraza kad se kaže da je Dubrovnik (a to podrazumijeva i njegove građane) svima uvijek davao, pa čak i onima koji su mu na razne načine okretali leđa – navodi Ćosić, naglasivši kako ne vidi razloga zašto bi se pitanje ovakve inicijative a priori preispitivalo s negativnim konotacijama.
– Iz onoga sto se dade pročitati nema razloga da na inicijativu ne gledamo s pozitivne strane. Npr. što će građani Dubrovnika dobiti s Dubrovnikom Regijom, ili što od te inicijative mogu očekivati? Ako se itko ima pravo samozatajno ponositi lokalnim, regionalnim i svakim drugim identitetom, onda su to građani područja koje ova inicijativa naziva Dubrovnik Regija – zaključio je povjesničar Stjepan Ćosić.
Pokret za dubrovačku samoobranu
Postoji mnoštvo razloga, uglavnom povijesnih i kulturnih, što naš širi dubrovački zavičaj doista određuje kao posebnu regiju unutar Hrvatske. To možda ne bi dolazilo do posebnog izražaja da Dubrovnik u ovom trenutku nije pod opsadom krajnje destruktivnih čimbenika: gradonačelnika koji je svojom samovoljom i „razvojnim“ programom najavio novo razdoblje uništavanja našeg krajolika i Gradskog vijeća koje se očito ne može ili ne zna oduprijeti potpunoj komercijalizaciji Grada i njegovog šireg područja. U takvim okolnostima stranački sustav je u kolapsu, dvije dominantne stranke su ili u talačkom odnosu prema Vlahušiću (SDP) ili sukrivci za najgore ekscese poput golf igrališta na Srđu (HDZ). Zato se i traži alternativa u obliku trećeg bloka, koji onda poprima regionalističke oblike. To nije čak ni dubrovačka posebnost, jer će na lokalnim izborima iduće godine općenito nezadovoljstvo sa SDP-om i HDZ-om naći oduška u lokalnim listama.
U takvim okolnostima protivnici regionalnih aktivista najčešće ih pokušavaju diskreditirati kao separatiste. Mislim da je to u ovom slučaju teško opravdati. Ne samo da je dubrovačka baština ugaoni kamen Hrvatskoga narodnog preporoda, nego sva teška iskustva iz dvadesetog stoljeća govore u prilog teze da Dubrovniku nema života izvan Hrvatske. Ipak, kolikogod je ova inicijativa dobrodošla, predložio bih da njen program bude više usmjeren budućnosti, da promiče kvalitetno više školstvo, humanističku naobrazbu, zdravstvo, znanost i nove tehnologije. Bez tog aspekta, pored naglaska na zaštitu okoliša, što je za svaku pohvalu, dominira pomalo naivni tradicionalizam, te nastavak turističke orijentacije kao glavnog dubrovačkog kumira od 1960-ih naovamo. Zato mislim da je ovo samo zametak jednog sveobuhvatnijeg pokreta za dubrovačku samoobranu.