‘Iza tisućljetne kulture žIvota na istočnoj obali Jadrana stoji sažeti trenutak sadašnjosti – sadašnjosti u kojoj se breme naslijeđa prožima s bremenom okrutne životne stvarnosti. To je točka koju Ranko Marinković stavlja pred nas kao možda najsnažniji literarni dokument svakodnevice života Mediterana u vrijeme velike krize, u vrijeme pred veliki rat. Zbirka novela Pod balkonima riznica je krajnje autentičnih portreta otočkih ridikula,patrijarha, prosječnih i manje prosječnih individua koje hvataju komadiće hladovine na trgovima usred ljetnih vrućina. Taj svijet koji pulsira usred uzavrelog kamena ima svoj ustroj, svoj kod, svoj moral, svoj imperativ normalnosti o koji se odbijaju sudbine onih koji za takvu normalnost nisu sposobni. Sve to djeluje jednako komično koliko i tragično. Melankolični cinizam. Cinična melankolija’, zapisat će renomirani redatelj mlađe generacije Dario Harjaček ususret novoj premijeri Igara, adaptaciji spomenute zbirke našeg velikog pisca. O tom mitskom Mediteranu, ali i sjećanju na Katu Kapuralicu, što donose festivalskoj publici, trenutku u kojem umjetnost djeluje s njim smo pričali za ovaj broj DuLista.
Foto: Marko Ercegović
Dubrovčani pamte Katu Kapuralicu kao iznimno uspješnu i festivalskoj publici blisku predstavu. Danas, nakon sedam godina, vraćate se s Rankom Marinkovićem i ‘Pod balkonima’ kako biste još jednom ‘iznijeli’ taj mediteranski svijet… Na Vama je velika odgovornost, jer se o ‘Kati’ još uvijek rado priča…
Prošlo je sedam godina i Kate Kapuralica nastala je pod posebnim okolnostima, u odnosu na konkretno, dubrovačku stvarnost ili što znači biti socijalno ugrožena kategorija unutar grada koji se kupa u bogatstvu, sjaju, tradiciji… Svijet potlačenih. Mi smo zapravo u tom smislu stvarno probali napraviti predstavu koja bi bila ‘sada’ i ‘ovdje’ i na divnoj lokaciji. Čini mi se da su ljudi spontano prepoznali kako se ta identifikacija dogodila baš u prisnosti, u prisutnosti, osjećaju da je to svijet koji je nekako – njihov. Evo, sedam godina kasnije, s Rankom Marinkovićem, stvaramo nastavak iste te priče. Lokacija je park sveučilišnog Kampusa, gdje smo sagradili zaista jedan pravi filmski set, sa starim boćalištem i sličnim detaljima. Zanimalo me je ući u srž baš mediteranskog života, sva ta derutna dvorišta, zaleđa svega onog što doživljavamo kao turizam, kao pravi život i ‘pravi svijet’. Mislim da smo to postigli na jednoj grandioznijoj razini nego je to bilo s Katom Kapuralicom. Radimo strukturu koja ljude potiče da prepoznaju svoj svijet.
Čeka nas Marinkovićev Mediteran, iskren, ciničan… Ali i političan.
Tako je, mogu to nekako najbolje sročiti ovako: mislim da mi ovdje pokušavamo, s ovom predstavom, ovako kako sad idu probe, i kako bi trebala izgledati, stvoriti upravo mediteranski Marquezov Macondo, preko Marinkovića, jer je to jedan svijet velike tradicije, nekog dijaloga prošlosti i sadašnjosti u kojoj ti pojmovi vremena ‘žive’ u istom trenutku. Ušli smo u prostor magijskog realizma, krenuvši od Marinkovića, koji je vrlo političan. Ta njegova zbirka pripovjedaka ‘Pod balkonom’ je na neki način hommage njegovom rodnom Visu, koji je na neki način također arhetipsko mjesto Mediterana. U toj zbirci vrlo je političan, bavi se pitanjima socijalne segregacije, religije, imputa zla u vrijeme kad se događaju pripovijetke, dakle kasne tridesete i rane četrdesete, mračne godine pojave fašizma. Naša predstava događa se u vrijeme kad Talijani preuzimaju vlast u Dalmaciji i naravno da se tu pojavljuju neka vrlo općenita pitanja poput na koji način jedna zajednica prihvaća jedno takvo zlo kao fašizam i kako je moguće da ga u jednom trenutku širokih ruku dočekuje. Odgovor leži u tradicionalizmu i konzervativnosti prostora, poštuju se tradicionalne vrijednosti, religija, Bog, a pod tom krinkom stvara se svijet zla u kojem ljudski život ne vrijedi više gotovo pa ništa.
Izazovno je raditi takvu povijest u današnjem kontekstu.
Vedrana Klepica, s kojom sam radio adaptaciju tih novela, i ja smo tu predodžbu da je Marinković vrlo aktualan kroz pitanja o kojima govori, ponovo iznijeli, jer ponovo živimo u vremenu u kojem jačaju konzervativne strukture. Čini se da opet dolazimo u vrijeme koje postaje jako opasno. Koketira se s vrlo opasnim idejama i kroz koketiranje s njima na vrlo rafiniran i suptilan način uvlači se mogućnost otvaranja neke Pandorine kutije zla.
Teatar je danas možda jedini odgovor na aktualna društveno-politička pitanja?
Da, ono što je za teatar važno jest kako je vrlo izravna umjetnost, može u svakom trenutku vrlo brzo reagirati na stvari koje se događaju. U tom smislu čini mi se da zaista jest ostao prostor slobode. Osim toga, zanimljivo je i to kako pripadam generaciji redatelja sa specifičnim zaleđem, generaciji koja nekako prepoznaje i iznosi problematiku društva. Dobar dio renomiranih redatelja naše generacije dolazi iz malih sredina i radničkog backgrounda. U tom smislu imamo veliku osjetljivost za socijalna pitanja i veliku potrebu da kroz teatar govorimo o socijalnim razlikama, o pitanju socijalne nepravde i to je nešto na čemu smo jako inzistirali na adaptaciji ‘Pod balkonima’. Postavlja se pitanje tko su ti ljudi koji danas kupuju kuće i vile na najboljim lokacijama, tko su ti ljudi koji imaju financijsku moć koja potpuno obespravljuje veliku većinu ljudi? Živimo u vrijeme velikih socijalnih razlika, gdje ljudi gube sva moguća prava, gdje su radnici potpuno izbrisan pojam, gdje ljudi nemaju nikakvu sigurnost… U toj situaciji, postavlja se i pitanje ogorčenosti i na koji način ljudi, koji su obespravljeni i stavljeni u poziciju potpune nemoći, gledaju na ljude koji su uzeli sve beneficije. Stvara li se put gdje upravo ta gorčina i bijes koji se pojavljuju ‘od ispod’ opet stvaraju jednu veliku društvenu napetost? Kako se nositi s njome? Što zapravo dalje raditi? Odgovori na ta pitanja upravo su naša glavna tema. Jedan od dva glavna lika pokušava istjerati pravdu iz svoje pozicije obespravljenog prema ljudima koji su iznad zakona. Čini mi se da nijedan čovjek zapravo nikad ne odustaje od te borbe.
Pomno je slagan i festivalski dramski ansambl, a i lokacija je birana na sličan način.
Kad čovjek već ima prilike sastaviti reprezentaciju, onda sastavlja reprezentaciju (smijeh). Osnova mog redateljskog rada je uvijek pitanje dijaloga i stvaranje kolektivnog duha kroz kojeg onda cijeli ansambl pokušava uskladiti frekvenciju kojom šalje poruku prema svijetu. U tom smislu, ovo mi je predivno, možda najljepše iskustvo, jer se radi o izuzetno kreativnim ljudima koji su u ovom procesu jako puno ponudili i mislim da je to jedna od stvari kojima se publika može veseliti. Ovdje, jednostavno, imamo fantastične glumačke kreacije, ljude koji su stvorili fenomenalne uloge i divota ih je gledati već sada, na probama. Tekst, predstava, sinergija koja stvara veliki emotivni input. Bilo mi je važno stvoriti predstavu koja će na emotivan način komunicirati s publikom, i mislim da su oni to odlično prenijeli. Što se tiče lokacije, osjećam energiju ovog prostora i ono što me autorski zanima je pitanje na koji način prenijeti srž pravog života. To je nešto s čime se sad i ovdje bavimo.
Ideju kulture života na Jadranu kroz Marinkovićeva djela vrlo iskreno i otvoreno nudite festivalskoj publici, upravo kako je i Marinković sam pristupao razvoju vlastitih likova.
Dubrovačka publika ima ‘zonu’ koju voli, ali čini mi se da isto tako reagira uvijek kad se prema njoj bude iskren. Upravo to je ono što želimo ponuditi publici. Htjeli smo na vrlo iskren način progovoriti na i nama intimna pitanja vezana za svijet u kojem živimo i nepravdu kojom svjedočimo, ali i istaknuti kako iza svega toga stoji jedan veliki element ljudskosti. To je točka u kojoj, u ovoj predstavi, živi duh Ranka Marinkovića. Zbirkom ‘Pod balkonima’ predivno se baviti u smislu adaptacije i režije jer je Marinković pisac velike empatije, čovjek koji ulazi negdje u svakog čovjeka na vrlo neosuđujući način, duboko ulazi u motive svakog lika, bez obzira bio on pozitivan ili negativan i bez obzira na poziciju koju zastupaju likovi njegovih priča, on uvijek nekako stoji na njihovoj strani. U tom smislu, stavio bih ga zaista u rang s Dostojevskim ili Tolstojem. To je pisac velike ljudske širine i čini mi se da ta njegova ljudskost, kroz njegovu viziju Mediterana ili Visa, progovara o nekim vrlo univerzalnim ljudskim pitanjima i problemima s kojima se svaki čovjek susreće. I da, vrlo se rijetko izvodio na Igrama, ali sada ćemo ispraviti tu grešku.
Postoji još jedan zanimljiv detalj kojim vrijedi predstaviti skorašnju premijeru?
Kada smo završili adaptaciju novela, to jest dramatizaciju, odlučili smo da ćemo cijeli tekst prebaciti u dijalekt. Velika većina teksta igra se na komiškom, vrlo specifičnom i živopisnom dijalektu. Jezičnu adaptaciju je radila Irma Kovačić, velika poznavateljica komiškog dijalekta, a publika se ne mora bojati nerazumijevanja dijaloga. Dogodilo se da sve one rečenice koje su imale neku krutost u govornom smislu, kad su ‘provučene’ kroz filter dijalekta, postale su živopisne, pune sadržaja i života i mislim da je to jako važan segment naše predstave. Dijalekti su po meni zaista važna stvar za teatar jer donose jednu živost i realizam.
FESTIVALSKI DRAMSKI ANSAMBL
Režija: Dario Harjaček
Dramatizacija i dramaturgija: Vedrana Klepica
Scenografija: Vesna Režić
Kostimografija: Doris Kristić
Glazba: Nenad Sinkauz
Dizajn svjetla: Elvis Butković
Jezična savjetnica: Irma Kovačić
Inspicijent: Roko Grbin
Uloge:
TOMI ‘JUSI’ SABUNDALOVIĆ: Marko Makovičić
PROSPERA, Tomijeva majka: Doris Šarić Kukuljica
JUVANINA, Tomijeva tetka: Helena Buljan
DR. LORENZO SABUNDALOVIĆ: Maro Martinović
MIĆEL, Lorenzov sin: Dado Ćosić
DR. PESKAREVIĆ, odvjetnik: Nikša Butijer
MEDARDO, stari tetak Sabundalović: Dušan Gojić
STARI MOMO: Livio Badurina
MLADI MOMO: Ugo Korani
OLIVA: Nataša Kopeč
SALVESTRA, Momina majka: Jelena Miholjević
ŽUVA, Olivina majka: Linda Begonja
TROJINA, Momina i Olivina kći: Ema Pralas
GROBARI, ŽUVINI SINOVI, VOJNICI: Josip Brakus, Marin Klišmanić, Ivan Pašalić