Dijete sam ovog Grada iako u njemu posljednjih godina ne živim. Nisam otišla daleko, tek u susjednu općinu gdje su mnogi moji bivši susjedi, prijatelji i sugrađani bili prisiljeni potražiti krov nad glavom jer su cijene nekretnina i najma odavno istisnule obične ljude iz Grada.
Uostalom, među zaposlenicima Grada Dubrovnika ima ljudi koji žive u Župi dubrovačkoj, Konavlima i drugim susjednim općinama, uključujući i neke na odgovornim dužnostima. Dakle, svima je jasno da život Dubrovčana odavno ne završava na administrativnoj granici Grada.
To što danas živimo na drugoj adresi ne znači da smo prestali biti Dubrovčani.
Nismo nestali. I dalje svakodnevno dolazimo u Grad – na posao, zbog obitelji koja nam i dalje tu živi, u bolnicu, ambulante, banke, po dokumente…
Uostalom, i oni koji su imali sreće ostati živjeti u Gradu danas svoju djecu voze kilometrima daleko do pedijatra na Grudi.
Zato me ogorčava činjenica da danas, kao dijete ovog Grada, ne mogu dobiti nikakvu, pa ni jednodnevnu propusnicu kako bih došla do svoje obitelji.
Ne, ne želim kružiti oko Grada, ne tražim privilegije, ne trebam parkirno mjesto. Trebam samo PROĆI do naselja u kojem mi živi mama.
Mama koja je kronični bolesnik s brojnim dijagnozama i kreće se uz pomoć pomagala.
Za taj prolaz Grad od mene traži 15 eura.
Samo za prolaz.
Jer mama živi u naselju u kojem parking nije u sustavu naplate Sanitata, pa bih morala platiti PPK – povlaštenu parkirnu kartu koja mi ne služi ničemu. Ne treba mi parkiranje pod naplatom, ne tražim parkirno mjesto, treba mi samo prolaz do maminog doma. Do stana u kojem sam i sama odrasla.
Posebno mi je zanimljivo slušati kako su gradonačelniku puna usta građana i kako su upravo građani prioritet. To je poruka koju je javno slao i prilikom predstavljanja zone posebnog prometnog režima.
E pa moja mama je građanka ovog Grada. U njemu živi više od sedam desetljeća. Građanka koja je teško bolesna i kojoj su ugrožena osnovna ljudska prava.
Građanka kojoj dijete ne može dobiti ni jednodnevnu propusnicu da dođe do njezina doma bez plaćanja parkirne karte koja mu ne treba.
Pa se s pravom pitam na koje je to građane gradonačelnik mislio kada je govorio da su prioritet.
A da cijela priča bude još apsurdnija, jutros sam uredno podnijela zahtjev za jednodnevnu propusnicu za sutra.
Jer kad je čovjek kronični bolesnik kao moja mama, život se ne planira pet dana unaprijed. Ne možete unaprijed znati kako ćete se osjećati za nekoliko dana, hoćete li imati snage i biti sposobni izaći iz četiri zida ili ćete taj dan jedva ustati iz kreveta.
Upravo zato sam zahtjev podnijela čim smo mama i ja dogovorile da ćemo sutra pokušati obaviti ono što treba – odlazak u banku, podizanje lijekova te kupnja spenze. Sutra je subota. Banke i ljekarne rade samo ujutro.
Nakon predaje zahtjeva nisam dobila nikakvu potvrdu da je zahtjev zaprimljen.
Ništa.
A donedavno je sustav uredno slao automatsku poruku da je zahtjev zaprimljen, a vrlo brzo nakon toga stizala bi i obavijest je li zahtjev odobren ili odbijen.
Danas nema ničega.
U 14:30 nazvala sam kontakt broj za informacije kako bih provjerila je li moj zahtjev uopće zaprimljen i kada mogu očekivati odgovor.
Javio se službenik kojem je, očito, smetalo što uopće zovem. Dok je razgovarao sa mnom usput je preživao hranu, a na moje pitanje kako ću znati što je sa zahtjevom odgovorio je, između zalogaja, da ih je malo (a u gradskoj upravi ih radi gotovo 300!) i da ću dobiti informaciju.
Kada?
To se nije niti udostojio odgovoriti, verglao je svoje, nije me niti slušao.
Oko 19 sati poslala sam i e-mail sa zamolbom za informaciju o statusu zahtjeva.
Odgovora nema.
Prošlo je deset uvečer.
Još uvijek ne znam imam li za sutra odobrenu propusnicu ili nemam.
Još uvijek ne znam mogu li sutra odvesti mamu u banku i pomoći joj obaviti ono što treba.
Ali znam da su građani prioritet.
I dok se običnim ljudima naplaćuje odlazak roditeljima kojima treba pomoć, propusnice bez problema dobivaju razni vlasnici nekretnina koji u Gradu ne žive, niti blizu njega, ali imaju apartmane, poslovne interese ili neke druge “osnove”. Očito je nekretnina vrijednija od obitelji, a apartman važniji od bolesnog roditelja.
A baš me zanima kako do propusnica dolaze gosti brojnih apartmana u tom istom naselju!? Njima se prolaz može omogućiti, ali djetetu koje ide pomoći bolesnoj mami ne može?
Netko će reći: “Kupi PPK i riješi problem.”
Neću. Iz principa.
Ne zato što nemam 15 eura, nego zato što odbijam prihvatiti da mi se naplaćuje odlazak u rodni dom i pomoć mami.
Odbijam prihvatiti da su djeca ovog Grada postala gosti u vlastitom gradu, dok su dobrodošli svi oni koji u njemu vide isključivo priliku za zaradu.
Grad nisu rampe, propusnice ni prometni režimi.
Grad su ljudi.
A kad počnete otežavati život vlastitim ljudima, onda imate ozbiljan problem.
Ne prometni.
Ljudski.
